Thursday 3 September 2009

8. dan - 20. dan

Dakle prošlo je 13 dana mog nekontaktiranja sa virtuelnim i ostalim svetovima.

Domaći zadatak se proširio.

Ovo će da bude ogromantan post, jer treba da ubudžim 91 rečenicu ukupno i ostanem dosledna svojim pizdokarijama.

Prva 2 dana off-a su prošla u brzinskim pripremama stana pred krečenje.

Naredna 3 dana su prošla u krečenju i beskrajnom rintanju.

A, onda se sve nastavilo tim (samo)ubilačkim tempom.

Meni je iskočilo brdo ekcema po rukama, što od hemikalija, što od gumenih rukavica, a mislim da me i drugarica jetrica debelo kreše zbog EBV virusa.

Nisam ni bila svesna koliko je zajeban i naporan posao ova priča sa krečenjem.

To sam shvatila tokom samog rada.

Na majstore nemam apsolutno nikakve primedbe.

Štaviše, prezadovoljna sam.

Fully professionals.

Dobro je da sam odustala od svoje prvobitne namere da sve prekrečim u belo.

To je stvarno odvratno.

Toliko bolesno blještavo i samo jedna asocijacija – bolnica vs. klanica.

I čačnula sam tu priču oko Feng Shuija.

I odlično je ispalo.

Boje su čudo.

A, njihov pravilan izbor još veće.

Do sada sam izbacila toliko budalaština i gluposti koje sam gomilala godinama.

I još ću da izbacujem.

Sve dok ne svedem na neki potrebni optimum.

Što se tiče samog spremanja i raspremanja, to je i dalje u toku i nastavlja se…

Drugim rečima, to će da potraje.

Ima stvari koje nisam pipnula od kada sam se razvela.

I to je jedan deo priče.

Drugi deo priče je da ima stvari koje nisam ni pogledala (ili jesam ali kao da nisam) niti pretrebila od kada sam se uselila u ovaj stan, a to znači oko 10.5 godina.

To mi je baš za diku i ponos, zar ne?

Ono što je bitno je da svaki dan uradim ponešto i zbog toga se osećam zadovoljno.

Naime, tek nakon nekoliko dana sam osetila promenu.

I za divno čudo, kao da nikada pre nije ni postojala ona štroka i haos od pre.

A stan inače nije krečen istih tih 10.5 godina od kada živim u njemu.

I šta je zanimljivo?

Zanimljivo je da se tek sada osećam kao da sam u svom stanu, kao da sam to ja – svoja na svome.

Pomislila sam u jednom trenutku da se ja ipak nisam u potpunosti razvezala od bivšeg muža i da su te tri godine bile period totalnog razvezivanja.

Bez obzira što ga ja za svo to vreme nisam ni videla, a praktično ni čula.

Nisam ni patila, nisam ni razmišljala o njemu.

Čak nemam ni neki gorak ukus i osećaj da me je on kao nešto zajebao i gluposti slične tome.

A, opet, negde, u podsvesti je nešto čučalo i čekalo.

Odmor od računara mi je doneo višestruki benefit.

Da, mogu da živim bez njega.

Ono što mi je nedostajalo je brz pristup informacijama i ništa više.

A, onda sam shvatila da sam ja u stvari svo to neko prethodno vreme samo bila nafilovana gomilom bespotrebnih informacija koje meni ničemu i ne služe.

To je kao razlika između aktivnosti i efikasnosti.

Biti aktivan, a neefikasan, to je čisto utucavanje vremena.

Biti efikasan, a neaktivan, to je već teže ostvarivo.

Biti i aktivan i efikasan, to je dobitna kombinacija – tu već možemo da pričamo o korisnom i svrsishodnom upravljanju vremenom.

To je ono kada uveče sebi kažeš: „Super, zadovoljna sam, jer sam danas postigla to, to i to, odnosno, okay, stvari se dešavaju, učestvujem u njima i to me ispunjava!“

Primetila sam da me ovo pisanja s jedne strane relaksira, jer komuniciram sa sopstvenim bićem.

Međutim, isto tako, osećam da me i na izvestan način emotivno otupljuje.

Ali to je samo izgovor.

Moj izbor je to što sam se emotivno distancirala.

Danas, npr. sam popizdela.

Naime, bila sam u tzv. renomiranoj firmi Privrednom pregledu.

Poslovni prostor se nalazi u onom krš zapuštenom TC Stari Merkator.

Put do prostorija liči na predvorje pakla, a i same prostorije su bliske tome.

Naime, moj mlađahni drugar me je kobajagi preporučio da tamo radim.

Prethodno su njemu kao nudili posao u novinarstvu i on mi je natrućao bog-zna-šta o svemu tome.

I rekoh, što da ne. Bave se ekonomijom, ja znam i volim da pišem. Bingo!

Al’ ne lezi vraže!

Kad sam ušla, bilo mi je jasno da nemam tamo šta da tražim.

Oni su me odma’ ubacili u neku priču kako njima treba Marketing manager za neki levi časopis koji se zove Zdravstveni pregled.

Tiraž 4.500 primeraka i sve su pretplatnici.

Listam ja to govno i ne mogu čudu da se načudim.

I postavim za mene logično pitanje: „A koji je interes oglašivača da plaća oglasni prostor i reklamira svoj proizvod, ako časopis već nije namenjen nekoj široj populaciji i truć, truć…?“

Prekid ove teme i potpuno neverovatna stvar.

Ovog trenutka u 21:30 me zove žena i pita da li je to stan, pa kaže prezime.

Ja kažem jeste.

Ona spominje neku kutiju i neka kola i kao to treba da se skloni i bla, bla...

Kažem joj da mi ništa nije jasno, ni o kojim kolima, ni o kojoj kutiji priča.

I još traži ovde bivšeg po imenu i prezimenu.

Rekoh joj da on odavno ne živi na ovoj adresi.

Ukapiram da je to u stvari komšinica sa lokacije gde žive matorci mog bivšeg muža i lepo joj dam telefon, pa nek ih vija tamo.

Ženi bi neprijatno i kaže mi da je imala samo ovaj telefonski broj.

Rekla sam joj da nema razloga za to i ljubazno je pozdravila.

I, da li je to slučajnost (u koje BTW ne verujem)?

Da nastavim, s prethodnim palamudom o Pregledu.

Dakle, njima treba neko ko će da valja oglasni prostor u časopisu koji bar iz mog ugla viđenja ni kojem kurcu ne služi.

Potpuno je neažuran, po mom skromnom mišljenju nestručan i raspolaže gomilom beskorisnih podataka, za koje verujem da ne zanimaju ni tu tzv. stručnu populaciju kojoj je novina namenjena.

No, bilo kako bilo, sve sam ja to lepo saslušala i rekla da ću da malo to izanaliziram, razmislim i da se javim u ponedeljak-utorak.

Mislim, da, javiću se, ali da im se ljubazno zahvalim na ponudi i da ih odbijem.

Next thing, bila sa kevom i ona je konačno pazarila garnituru za trpezariju koju sam (moram da se pohvalim) ja pronašla.

U toj prodavnici nameštaja na početku Kolarčeve ulice inače radi jedan bludni čika koji mi je pre 2 dana bukvalno dahtao za vratom i jurio za mnom po spratovima.

Toliko mi je bio odvratan da se ne da opisati.

Zamisli muškarca koji juri za tobom i malo-malo pa namešta kurac koji mu se diže?!?!?!

A, ja se pravim da ništa ne primećujem.

Došlo mi je da mu nabijem koleno u jaja da mu se okrene cela vasiona.

Nakon obavljene kupovine, u gradskom autobusu koji je zvučao kao mig-26 meni zvoni telefon i zove me neka aspida iz Nacionalne službe za zapošljavanje.

Dade mi podatke za neku Školu stranih jezika koja traži Poslovnu sekretaricu.

Zvala sam prvo školu, pa direktora na mobilni i kada je čuo da imam fakultet, vidim, nekako mu bi žao da me otkači odmah, ali to će svakako da uradi sutra kada budem otišla na razgovor u 13 časova.

Da, izgleda da je proradio Feng Shui, hahahaha, počela sam da privlačim i muškarce i poslodavce – jedino je problem što je sve to neadekvatno za mene.

No comments:

Post a Comment

Note: only a member of this blog may post a comment.

Protected by Copyscape Plagiarism Check Tool
Related Posts with Thumbnails