Wednesday 30 September 2009
46. i 47. dan
Danas je u Beogradu Dan žalosti i reke ljudi su dolazile na Trg Republike sa svećama i cvećem da ovom nesrećnom čoveku odaju poslednju počast.
Bilo je veoma tužno i dirljivo, i bilo je mučno i odvratno.
Meni je zaista i pozlilo u jednom trenutku i gledala sam da se brže bolje vratim kući, a ne da se stropoštam negde usput.
Nekoliko sati sam imala probleme digestivnog trakta koji su se na sreću okončali.
A, onda sam rešila da pobegnem u svet kinematografije koji je za mene uvek lekovit i delotvoran.
Da, i gledala sam filmove na konačno kupljenom DVD playeru i za sada sam relativno zadovoljna - jedino što sam primetila je da je nekoliko puta zabrundao, da li dilatira glava čitača ili šta već.
Sita sam se isplakala gledajući ponovo 'Polja smrti' i 'Fridu'.
Uskoro će Sinemanija, pa ću i tu da pogledam nekoliko filmova sasvim sigurno.
Sinemanija me uvek raduje, jer mi je zbog nje Fest nekako bliži, a o Slobodnoj zoni i da ne pričam.
Tu (na Slobodnoj zoni) su uvek naslovi angažovanih dokumentaraca zbog kojih je vredno gušiti se iz dana u dan u sali DKC-a.
Da, i kompić je sređen do kraja, osim što mi sad ne radi FDD koji mi zapravo i ne treba.
Isti će da statira do daljnjeg, a njegova zamena istim može da usledi samo ukolio to bude potrebno L. prilikom arhiviranja muzejskih podataka i prebacivanja na neke savremene medije.
U ponedeljak 5. oktobra, gle simbolike tužne (9-godišnjice neoimperijalista na vlasti) stiže mi novi šporet i usisivač, konačno, jupiiiiii...
Monday 28 September 2009
45. dan
Dakle, kupljeno je novo kućište, nov kuler i nov DVD rezač.
A, onda smo sve to lepo rotirali i konstatovali da nemamo kabl koji povezuje optički uređaj.
Eto, a da li je nekome u prodavnici palo na pamet da kabl da uz DVD rezač ili eventualno ponudi?!?!?!
I, ne lezi vraže, rešim ti ja da isprobam da li radi onaj vremešni FDD drive.
Kad meni se lepo nasadila disketa i sada ne mogu da je izbacim napolje.
Eto, ništa ne ide jednostavno, a što i da ide kad može i komplikovano?!
Sunday 27 September 2009
43. i 44. dan
Tako sam "ispalila" drugarice, što ne mislim da jesam, ali tako mu to dođe.
Uostalom, niko ne zavisi od mene, tj. njihova je slobodna volja da odu negde same ako im se već ide.
A, ja već odavno nemam nameru da bilo kome pravim čapras divan, ako već nisam u formi.
Uostalom, ni jedna od njih neće da dođe da mi kuva supice i čajeve i da me tetoše zato što meni nije dobro, tako da, moram da poštujem sebe pre svega.
Konačno, sinoć sam zaglavila sa S. na telefonu bezmalo puno radno vreme.
Naravno, na njen račun.
Pretresle smo dosta tema, a ključna tema je njena potencijalna (nazovi) veza sa nekim za koga mislim da ne treba da se upušta u tako nešto.
Bez detalja koji nisu potrebni sada i ovde, ima mnogo toga što njemu ne ide u prilog, a dubina njenog očaja dovoljna je da je natera na korake koje verovatno pod sasvim drugim okolnostima ne bi ni preduzela.
Zanimljivo je da ona uviđa da je samo na korak od stanja, kako je detektovala, u kome se ja nalazim, a za koje kaže da je polu-depresivno i polu-letargično.
Ne, ta konstatacija me nije pogodila, jer kako opet, ona reče, ja mogu da živim u samoći i sa izvesnom dozom tuge koju podnosim, a ona to ne može.
Mislim da sam u jednom trenutku preterala sa svojim komentarima i rešila sam da stavim malo rajsferšlus na gubicu, jer mi je jasno da počinjem da zvučim kao nedojebana kučka koja počinje da kvari nečiju sreću.
Da, ne mislim da joj kvarim sreću time što joj mislim dobro i što sam iznela argumente, ali žene su čudo i treba imati na umu da se treba povući u određenom trenutku.
Često, da ne kažem skoro uvek, osoba ne može da ima vizuru razvoja toka događaja različitu od sopstvene, dok nešto i sama ne proživi i ne oseti na svojoj koži.
Friday 25 September 2009
42. dan
Inače, komp mi ipak, na moju žalost, ne funkcioniše kako treba.
Sledeći korak je taj da ću da kupim novo kućište i novi DVD rezač u ponedeljak.
Problem je nastao kada sam kućište ponovo zarotirala u vertikalu - kako je samo počeo da cvili i skamauče.
Posle jedno pola dana, izgleda da je privremeno sve leglo na svoje mesto, tako da trenutno prede, i ja mogu da se sigram malo online.
Sutra, možda, valjda, idem na one DŽ promotivne časove plesa u Servantes, osim ako me ne ubije neki virus, jer se osećam skroz lomno.
Ako se to i desi, eskiviraću sexoholičarkin rođendan pride, a i ne pleše mi se kada se ne osećam fizički stabilno.
Thursday 24 September 2009
40. i 41. dan
Šta se to dešavalo kada juče nisam pisala ovde?
Negde u ranim popodnevnim satima, ovo moje čudo od kompa je tako gromoglasno zaurlalo i pretilo da skikne skroz.
Tako sam ga brže-bolje ugasila i ostavila ga da pajki.
Pozvala sam jednog dečka koji lepi oglase po mom naselju (tako se reklamira) da ga iservisira.
Dečko je OK, očistio mi je unutrašnjost kućišta od silnog đubreta, uradili smo backup podataka, pregazili ceo sistem - varijanta "'ajmo Jovo nanovo".
Sada, konačno zvuk funkcioniše na mojim inače besprekornim 2+1 zvučnicima.
Pustila sam radio stanicu sa solo piano muzikom i to me tako relaxira.
Skoro, pa da sam zrela da pređem na Mozzarta, možda sutra.
Jedino što je ostalo je da, kada se smislim, pazarim novi DVD rezač, jer ovaj moj dragulj od Pioneera neće da radi.
I sad malo surfujem i gledam asortiman proizvoda.
Eeeeeee, ništa više nije ko prije.
Sada već za 20 jura može da se pazari sasvim solidan DVD rezač, što je baš dobra vest.
Ne mogu da se odvojim od ove prelepe muzike i da uskočim u krevet...
Tuesday 22 September 2009
39. dan
Monday 21 September 2009
38. dan
Sunday 20 September 2009
37. dan
Saturday 19 September 2009
36. dan
Friday 18 September 2009
35. dan
34. dan
Wednesday 16 September 2009
33. dan
32. dan
Monday 14 September 2009
31. dan
Sunday 13 September 2009
29. i 30. dan
Saturday 12 September 2009
28. dan
Thursday 10 September 2009
27. dan
26. dan
Tuesday 8 September 2009
25. dan
Monday 7 September 2009
23. i 24. dan
Saturday 5 September 2009
22. dan
Friday 4 September 2009
21. dan
Thursday 3 September 2009
8. dan - 20. dan
Dakle prošlo je 13 dana mog nekontaktiranja sa virtuelnim i ostalim svetovima.
Domaći zadatak se proširio.
Ovo će da bude ogromantan post, jer treba da ubudžim 91 rečenicu ukupno i ostanem dosledna svojim pizdokarijama.
Prva 2 dana off-a su prošla u brzinskim pripremama stana pred krečenje.
Naredna 3 dana su prošla u krečenju i beskrajnom rintanju.
A, onda se sve nastavilo tim (samo)ubilačkim tempom.
Meni je iskočilo brdo ekcema po rukama, što od hemikalija, što od gumenih rukavica, a mislim da me i drugarica jetrica debelo kreše zbog EBV virusa.
Nisam ni bila svesna koliko je zajeban i naporan posao ova priča sa krečenjem.
To sam shvatila tokom samog rada.
Na majstore nemam apsolutno nikakve primedbe.
Štaviše, prezadovoljna sam.
Fully professionals.
Dobro je da sam odustala od svoje prvobitne namere da sve prekrečim u belo.
To je stvarno odvratno.
Toliko bolesno blještavo i samo jedna asocijacija – bolnica vs. klanica.
I čačnula sam tu priču oko Feng Shuija.
I odlično je ispalo.
Boje su čudo.
A, njihov pravilan izbor još veće.
Do sada sam izbacila toliko budalaština i gluposti koje sam gomilala godinama.
I još ću da izbacujem.
Sve dok ne svedem na neki potrebni optimum.
Što se tiče samog spremanja i raspremanja, to je i dalje u toku i nastavlja se…
Drugim rečima, to će da potraje.
Ima stvari koje nisam pipnula od kada sam se razvela.
I to je jedan deo priče.
Drugi deo priče je da ima stvari koje nisam ni pogledala (ili jesam ali kao da nisam) niti pretrebila od kada sam se uselila u ovaj stan, a to znači oko 10.5 godina.
To mi je baš za diku i ponos, zar ne?
Ono što je bitno je da svaki dan uradim ponešto i zbog toga se osećam zadovoljno.
Naime, tek nakon nekoliko dana sam osetila promenu.
I za divno čudo, kao da nikada pre nije ni postojala ona štroka i haos od pre.
A stan inače nije krečen istih tih 10.5 godina od kada živim u njemu.
I šta je zanimljivo?
Zanimljivo je da se tek sada osećam kao da sam u svom stanu, kao da sam to ja – svoja na svome.
Pomislila sam u jednom trenutku da se ja ipak nisam u potpunosti razvezala od bivšeg muža i da su te tri godine bile period totalnog razvezivanja.
Bez obzira što ga ja za svo to vreme nisam ni videla, a praktično ni čula.
Nisam ni patila, nisam ni razmišljala o njemu.
Čak nemam ni neki gorak ukus i osećaj da me je on kao nešto zajebao i gluposti slične tome.
A, opet, negde, u podsvesti je nešto čučalo i čekalo.
Odmor od računara mi je doneo višestruki benefit.
Da, mogu da živim bez njega.
Ono što mi je nedostajalo je brz pristup informacijama i ništa više.
A, onda sam shvatila da sam ja u stvari svo to neko prethodno vreme samo bila nafilovana gomilom bespotrebnih informacija koje meni ničemu i ne služe.
To je kao razlika između aktivnosti i efikasnosti.
Biti aktivan, a neefikasan, to je čisto utucavanje vremena.
Biti efikasan, a neaktivan, to je već teže ostvarivo.
Biti i aktivan i efikasan, to je dobitna kombinacija – tu već možemo da pričamo o korisnom i svrsishodnom upravljanju vremenom.
To je ono kada uveče sebi kažeš: „Super, zadovoljna sam, jer sam danas postigla to, to i to, odnosno, okay, stvari se dešavaju, učestvujem u njima i to me ispunjava!“
Primetila sam da me ovo pisanja s jedne strane relaksira, jer komuniciram sa sopstvenim bićem.
Međutim, isto tako, osećam da me i na izvestan način emotivno otupljuje.
Ali to je samo izgovor.
Moj izbor je to što sam se emotivno distancirala.
Danas, npr. sam popizdela.
Naime, bila sam u tzv. renomiranoj firmi Privrednom pregledu.
Poslovni prostor se nalazi u onom krš zapuštenom TC Stari Merkator.
Put do prostorija liči na predvorje pakla, a i same prostorije su bliske tome.
Naime, moj mlađahni drugar me je kobajagi preporučio da tamo radim.
Prethodno su njemu kao nudili posao u novinarstvu i on mi je natrućao bog-zna-šta o svemu tome.
I rekoh, što da ne. Bave se ekonomijom, ja znam i volim da pišem. Bingo!
Al’ ne lezi vraže!
Kad sam ušla, bilo mi je jasno da nemam tamo šta da tražim.
Oni su me odma’ ubacili u neku priču kako njima treba Marketing manager za neki levi časopis koji se zove Zdravstveni pregled.
Tiraž 4.500 primeraka i sve su pretplatnici.
Listam ja to govno i ne mogu čudu da se načudim.
I postavim za mene logično pitanje: „A koji je interes oglašivača da plaća oglasni prostor i reklamira svoj proizvod, ako časopis već nije namenjen nekoj široj populaciji i truć, truć…?“
Prekid ove teme i potpuno neverovatna stvar.
Ovog trenutka u 21:30 me zove žena i pita da li je to stan, pa kaže prezime.
Ja kažem jeste.
Ona spominje neku kutiju i neka kola i kao to treba da se skloni i bla, bla...
Kažem joj da mi ništa nije jasno, ni o kojim kolima, ni o kojoj kutiji priča.
I još traži ovde bivšeg po imenu i prezimenu.
Rekoh joj da on odavno ne živi na ovoj adresi.
Ukapiram da je to u stvari komšinica sa lokacije gde žive matorci mog bivšeg muža i lepo joj dam telefon, pa nek ih vija tamo.
Ženi bi neprijatno i kaže mi da je imala samo ovaj telefonski broj.
Rekla sam joj da nema razloga za to i ljubazno je pozdravila.
I, da li je to slučajnost (u koje BTW ne verujem)?
Da nastavim, s prethodnim palamudom o Pregledu.
Dakle, njima treba neko ko će da valja oglasni prostor u časopisu koji bar iz mog ugla viđenja ni kojem kurcu ne služi.
Potpuno je neažuran, po mom skromnom mišljenju nestručan i raspolaže gomilom beskorisnih podataka, za koje verujem da ne zanimaju ni tu tzv. stručnu populaciju kojoj je novina namenjena.
No, bilo kako bilo, sve sam ja to lepo saslušala i rekla da ću da malo to izanaliziram, razmislim i da se javim u ponedeljak-utorak.
Mislim, da, javiću se, ali da im se ljubazno zahvalim na ponudi i da ih odbijem.
Next thing, bila sa kevom i ona je konačno pazarila garnituru za trpezariju koju sam (moram da se pohvalim) ja pronašla.
U toj prodavnici nameštaja na početku Kolarčeve ulice inače radi jedan bludni čika koji mi je pre 2 dana bukvalno dahtao za vratom i jurio za mnom po spratovima.
Toliko mi je bio odvratan da se ne da opisati.
Zamisli muškarca koji juri za tobom i malo-malo pa namešta kurac koji mu se diže?!?!?!
A, ja se pravim da ništa ne primećujem.
Došlo mi je da mu nabijem koleno u jaja da mu se okrene cela vasiona.
Nakon obavljene kupovine, u gradskom autobusu koji je zvučao kao mig-26 meni zvoni telefon i zove me neka aspida iz Nacionalne službe za zapošljavanje.
Dade mi podatke za neku Školu stranih jezika koja traži Poslovnu sekretaricu.
Zvala sam prvo školu, pa direktora na mobilni i kada je čuo da imam fakultet, vidim, nekako mu bi žao da me otkači odmah, ali to će svakako da uradi sutra kada budem otišla na razgovor u 13 časova.
Da, izgleda da je proradio Feng Shui, hahahaha, počela sam da privlačim i muškarce i poslodavce – jedino je problem što je sve to neadekvatno za mene.