Friday 13 August 2010

357. dan - 365. dan

Jutro odavno već je svanulo.
Bar kako kazuje časovnik što broji nešto što se zove vreme.
A mrak ti je pred očima.
Neprirodno buđenje.
Zvuk mobilnog telefona.
„Ore“ i poskakuje po staklenoj površini stola „umilnim“ zvukom.
Ne želiš da se probudiš.
To je ono što znaš.
Neotvarajući krmeljive kapke, šakom napipavaš mobilni telefon, pritiskaš bilo koje dugme na njemu.
Odlažeš buđenje.
Za narednih pet minuta.
Sve se ponavlja.
I ti to znaš.
Kobajagi, ti radiš i zato ustaješ.
Da se spremaš za posao?!
Da se ufiksaš besmislom početka nečega što se zove radni dan.
Sada ideš u „nove radne pobede“.
To je uvek zvučalo jebeno demagoški.
Pogotovo što te Taj rad ne zanima i što to nisu tvoje pobede.
A i šta je tu novo?
Prolaziš neizbežno umivanje i pišanje.
Jutarnji standard pre pranja od noći i (ne)spavanja usmrdele vilice.
Da li bi tebi prijalo da te ljube smrdljiva usta samo zato što su Nečija?
Ili o tome ne razmišljaš (samo) kada ljubiš nečiju „guzicu“ po definiciji?!
Pogledaš na sat.
Ujutru minuti „lete“ i dok ništa ne uradiš, već je prošlo pola sata vremena.
Tvog vremena.
Odlažeš, jer ti se ne ide.
Ne ide ti se da robijaš.
U stvari, boli te baš kurac za sve to.
Više nemaš manje od 30 i više od 18 godina.
I ne kupuješ klošarske fazone.
A i ne prodaješ.
U stvari prodaješ (se).
I figurativno i stvarno.
Tvoj posao je da prodaješ.
Odnosno, to je deo tvog posla ili što bi rekli „radne rutine“:
Svakako mrziš rutinu, a pogotovo radnu.
Ti znaš da ti nisi tvoj posao.
Svejedno, ne možeš da ga smisliš.
Gadi ti se.
Verovatno bi ti se gadio bilo koji posao na koji „moraš“ da ideš zbog – opstanka.
Ko uopšte može da voli svoj posao?!
Šta tu ima da se voli?
To je sranje.
Poslodavci traže robove, poslušnike, a ti nisi rob.
I mrziš robovlasnike.
Mrziš što si radna snaga i prezireš novac.
Jer znaš da novac danas kupuje sve i svakoga.
Ti dobro znaš koliko su ljudi jeftini.
I zato ti se i ljudi gade.
Od tebe se očekuje – lojalnost.
A tebe, logično, živo zabole za to što se od tebe očekuje.
Ti znaš šta ti od sebe očekuješ.
Od tebe se traži – efikasnost.
Od te reči ti se povraća.
A naročito ti se povraća od poruke koja se krije iza te reči.
Ti treba vazda alavom poslodavcu da maksimiziraš profit.
To, razume se, treba da činiš sa vanrednim (duševnim) zadovoljstvom, vrhunskim foliranjem i lažnim osmehom broj 6.
Jer, kako i zašto da ne budeš zadovoljan „milostinjom“ dok oko sebe gledaš trulu bahatost?!
A kad te skinu sa kurca na koji si im se „dobrovoljno“ natakao i tvoje kosti bace psu prolazniku, obratiće se Kancelariji za mlade, gde su „obučeni“ mladi izvolontirani korporativni kreteni koji će da te „zamene“.
Lojalni i efikasni – do totalnog „sagorevanja“.
ENDE!

Wednesday 4 August 2010

343. dan - 356. dan

Ovaj blog je odavno izgubio svaku svoju polaznu koncepciju.
Zbog toga, onoga dana kada blog napuni 365 dana, on više neće imati nove postove.
Napuštam koncept koji sam sama odredila, jer me takav koncept uopšte više ne privlači.
Osim toga, blog nikada nije imao značajnu čitanost, pa nikome neće ni nedostajati.
Ujedno valja primetiti da sam se u jednom trenutku rasplinula na 3 bloga, što je stvarno previše.
U međuvremenu sam prihvatila i poziv kolege da zajedno „uređujemo“ Konkurse regiona (lokacija preseljena na konkursiregiona.net), ali sam u međuvremenu shvatila da ja neću da dreždim svaki dan ispred kompa i da ispunjavam tu svoju svetu „obavezu“, jer ne vidim njenu svrhu.
Izvini i ne zameri Peđa, ali tako trenutno vidim stvari.
U stvari, istina je da su blogovi počeli da me opterećuju i da mi predstavljaju sve veći kuluk i sve manji izvor zadovoljstva.
I još preciznije, to traje već mesecima i ja sebe teram da pišem, teram i da čitam članke koleginica i kolega, ali jednostavno ponestalo mi je volje za sve to.
Priznajem, ne mogu više sve da ispratim, a da to bude kvalitetno.
Jednostavno, mogu to da opišem i drugačije.
Počela sam da mrzim virtuelni svet.
Da li je to dobro ili loše, još uvek ne znam.
Vreme će da pokaže neki svoj „sud“.
Mene je zapravo počela da užasava sva ta virtuelna komunikacija.
Ja osećam sve veću prazninu dok buljim u monitor računara.
Prazninu koja se može ispuniti samo realnošću i ničim drugim.
A, realnost je? - kako god ko je posmatra.
Nikada se nisam osećala gluplje i nemoćnije.
Nikada se nisam osećala poniženije i obesmišljenije.
Ulazim u svoje razne mail accounte s vremena na vreme, ne više svaki dan.
I šta primećujem?
Meni stiže gomila kojekakvih subscribe-ovanih članaka, budalaština, trovačkih vesti, informacija koje mogu na kurac koji nemam da okačim.
I vidim, već jedno izvesno vreme, ja samo to raspoređujem po folderima i ništa ne čitam.
Sledeći korak je da ću da se odjavim sa svih ti budalaština.
Jer, koja je svrha od administriranja sopstvenih accounta koji ničemu ne služe?!
I koja je svrha od pokretanja i/ili učestvovanja u raznim peticijama, kada to ne menja tok događaja.
I kada vidiš koliko malo ljudi za određeno vreme uopšte učestvuje, to je poražavajuće.
Moja realnost je takva da ne trpi privide.
Moja realnost je takva da odbija iluzije.
Lakše je živeti sa iluzijama, ali često se pitam, nije li katastrofalno da ti čitav život prođe u (samo)obmani?
Jer, pitanje je čega smo mi to uopšte svesni?!
Pitanje je da li racio ima ikakvu ulogu u našim životima?!
Mi samo mislimo da donosimo razumne odluke, jer smo tako naučeni.
Mi mislimo da smo razumni?!
Ali, često, nedostaje nam polazna osnova – validnost i kvantitet informacija.
Mi živimo u projektovanoj realnosti.
Internet je najveća iluzija koja će da poždere svaku preostalu bliskost u međuljudskim odnosima.
Internet je genijalno sredstvo za sluđivanje i genijalno sredstvo za utucavanje vremena.
Ja ne mogu više ni da čitam vesti.
Meni se povraća od naslova.
Meni se sami naslovi gade.
Kome odgovara da nas stalno zasipa govnima?
Koji su članci najčitaniji i najkomentarisaniji ovako, uopšte uzev, kada pričamo o vestima?
To su, ili politička previranja i prejebavanja, ili prebijanja, ubijanja, klanja, svekolika iživljavanja...
To je naša projektovana realnost.
I pošto je svakog čuda posle 3 dana dosta, stalno smo „osveženi“ novim sranjima.
O drvljenju na forumima neću uopšte ni da pišem.
To je tek žešći privid aktivnog učestvovanja u bilo čemu.
Pa nema bre nikakve akcije sa guzicom zavaljenom u fotelju i tačka.
Ali ako ću da komentarišem, mogu da pomenem i blogove isključivo iz ličnog ugla i tu se ograđujem.
Mogu da podelim u opštem smislu korisnike na one koji traže informacije o „praktičnim“ pitanjima i one koji ukucavaju razne „jebačke“ kombinacije reči.
E, pa veliki broj je takvih došlo do nekog od mojih blogova.
Pa, je l’ moguće da nekoga stvarno toliko boli kurac ko je muž Milke Forcan?!
Ali, da se razumemo, to je ono, došli i otišli, bez zadržavanja.
I to je okay.
Šatro, prave ti traffic.
Čemu to?
Jebeš traffic, ako blog nije profi i nije presales varijanta.
Zato, od danas i od sada, ovde (a što nije bitno, jer uskoro stavljam tačku na ovaj blog) i na ostalim mojim blogovima neće biti nijednog poziva za peticiju i sličnih banera, niti će biti više Google-ovih oglasa koji su čisto sranje s finansijskog aspekta i samo naružuju izgled bloga.
Pre nekoliko večeri išla sam ulicom.
Rokala je kiša pre toga.
To je bila subota uveče.
Pobegao mi je zadnji redovni bus i šetala sam da prekratim vreme do prvog noćnog.
Prolazim pored onoga što je nekada bio „Šumatovac“ i tamo neki usrani kafić pored.
Odande se ori muzika ko u teškoj džamahiriji.
Hoću da kažem da su zvezde Granda odmor za uši, naspram toga što mi je zaparalo sluh.
A tamo neka deca, plafon 18 godina, kolektivno svršavaju na sve to.
Devojke sve do jedne izgledaju ko kuravele, poispadali im klitorisi ispod onih kratkih ’aljina.
Klinci bale iz sve snage, gledaju, al’ ne startuju.
Neka klinka se izdvojila, stoji ispred „Politike“ i vodi, jebote, „poslovni“ razgovor.
Koji je to rečnik, da se smrzneš, ali od užasa.
Onako baš „profi“.
Sve neke facijane, ko da su ih na bućkalo na’vatali.
I uopšte uzev kada hodam ulicom, toliko gabora i seljoberskih njuški ima da je to neverovatno.
Odakle je bre sve izmilela ta gamad i njihovi potomci?
Na ulicama nikada više nije bilo džipova i kurtona u njima, nego sada.
Koje crne devedesete.
Ovo su nove devedesete.
Naravno, ima i lepih stvari, ali suviše malo za ovaj post.
Meni je te večeri prijao miris ozona posle kiše i činjenica da na ulicama nema mnogo ljudi kada padne kiša.
I uopšte uzev, volim kada nema puno ljudi na ulicama.
Ovaj Beograd je takva jedna selendretina, da je to strašno.
To se nafukljalo sve sa koca i konopca.
I svi imaju zemljačke i rođačke veze.
Samo mi koji smo odavde mož’ da se ’vatamo prve žalosne vrbe i da se besimo o nju.
Ja sam odavno građanka, ne drugog, nego dvadeset i drugog reda.
U svakom smislu i pogledu.
Ja mogu na kurac da okačim diplomu fakulteta.
Jer nije bitno ko si i šta si, nego čiji si.
Ja mogu na kurac da okačim sve svoje plemenite osobine, jer to više nije važno.
Sada su neki novi aršini u modi.
Izdaj, prodaj, zabodi nož u leđa!!!
Ja mogu na kurac da okačim svoj moralni kodeks.
A možda je bolje da sebe okačim na kurac?!
Jer, ionako me drma PMS iz sve snage.
I uvek mogu da se vadim na privremenu neuračunljivost i „blago“ nervno rastrojstvo?!
Hvala veliko svima koji su odvojili svoje vreme da pročitaju ovu gomilu gluposti i da Vam kažem da mi nisu potrebne reči utehe i podrške, jer mi je i od (suvišnih) reči muka.

Wednesday 21 July 2010

335. dan - 342. dan

GospoDŽa je direktorka u jednoj firmi beogradskoj koja se bavi uvozom i zastupanjem nekoliko kozmetičkih kuća, američkih, nemačke, španske i još ponekih.
Elem, obrela sam se u toj firmi da nadničim na određeno vreme.
I sad, odmah mi je bilo jasno da je posao sranje, ali kao 'ajd' nešto da radim dok se ne ukaže nešto bolje, u jebenoj perspektivi života.
Na poslu, naravno, na radnom mestu na kome ja kao treba da radim u stvari radi jedna mlada žena koja je trudna.
Ima tu još nekoliko ljudi, od kojih neki jesu vredni pomena i hvale, a neki nisu.
Elem, trudnica me je od prvog dana minirala na raznorazne načine.
Sve u svetlu toga da ja ispadnem što veći debil, što pred klijentima, što inače.
Istina, imala sam obzira prema njoj samo zato što je trudna.
Ali ona nije imala obzira prema meni.
Dovoljno je da kažem da je to posao ispod svih mojih intelektualnih mogućnosti i nivoa obrazovanja, dok se za trudnicu može reći da odgovara njenom nivou obrazovanja.
Intelekt joj ne potcenjujem, sa napomenom da je vrlo perfidna i da deluje kao neko ko bi 'ladno zario nož u leđa drugome, samo da svoje dupe istakne što bolje.
Mislim da pri tom ne bi ni trepnula.
Zapravo, ja skoro nisam videla osobu sa toliko malo ljudskosti u sebi.
Ili jesam?
Da se vratimo na početak priče.
Dakle, direktorka.
Prejebana baba, klimakterična, freak u rukavicama, apsolutista, ali neprosvećeni, robovlasnik, nevaspitana, nadobudna, željna divljenja, nesigurna u sebe, igra igru dominacije na osnovu svoje pozicije.
Bednica.
I tako, pošto sam i ja malo nezgodna i ne dopuštam da se neko sere po meni, nekako se samo po sebi nameće da je pre ili kasnije sukob bio neminovan.
Eto, danas je bio najveći sukob do sada.
Naime, gospoDŽa sebi dopušta da vređa ličnost drugih ljudi.
Naravno, to sve pod parolom - za nečije dobro.
Ama, kako da ne, pa naravno da ona misli na moje dobro
To se vidi i iz njenog ponašanja i iz njenog rečnika i iz njenih stavova.
O zaradi da ne govorim sada, dovoljno je reći da se radi o republičkom proseku i da postoji beli i crni deo, što opet nije ni bitno, jer nema tih para...
Tuga.
Dakle, danas sam bila u prilici da branim svoje dostojanstvo.
Tu nema druge, tu ili izlaziš na crtu i pokazuješ zube ili ćutiš i trpiš skota.
E, pa ja ne trpim i ne dopuštam da se neko sere po meni.
Dakle, ja sam tvrdoglava, ja sam nefleksibilna, ja ne znam šta govorim i ja ne znam šta radim, najkraće rečeno.
Da, i meni je potrebna pomoć?!?!
Pretpostavljam da je mislila na psihijatrijsku, dok se kezila u moje lice i “otvarala” mi oči.
I ona će da mi pomogne, naravno, da ja to sve shvatim.
Ona me razume.
Razume me, kao što razume svoju decu. LOL
U principu, s govnima ne treba imati posla, to je oduvek bio moj stav i ja sada jedem ta govna.
Sada imam posla sa osobom koja je odavno zrela za psihijatriju i kojoj mesto zenica u očima stoji znak dolara i koja bi i rođenoj majci prodala cijanid, jer to je baš super za nju (majka kao kupac).
Ne, nisam joj ostala dužna.
Ali, isto tako se nisam spuštala na njen nivo.
Rekla sam joj da je veoma uporna u svojim zamislima da od ljudi napravi robove.
Penila je i drala se: “Ja sam uporna i ja sam uspešna!”
Rekla sam joj da to nije sporno, ali da je njen vokabular i njeno ponašanje vrlo sporno.
Odnosno, da ja neću da trpim da mi se neko obraća povišenim tonom i da me napada i vređa.
Takođe, da neću da slušam njena “predavanja” o stvarima koje se tiču posla, a koje znam da radim i da oko tih istih stvari neću da se ubeđujem sa njom, jer ih znam, a ona ih ne zna.
Dalje, rekla sam joj da neću da radim kako mi ona kaže, ukoliko to nije u skladu sa pozitivnom zakonskom regulativom i definisanim Ugovorima sa kupcima.
Ona mi je rekla da ja imam da radim kako mi ona kaže.
Ja sam opet ponovila da ću raditi u skladu sa onim kako ja mislim da treba da radim.
Rekla je da ako mi se ne sviđaju njeni “uslovi” da mogu da idem.
Rekla sam joj da mi se ne sviđaju njeni uslovi i da što se mene tiče mogu i odmah da idem.
Rekla mi je da ona nije tako mislila.
Kako da ne?
Igramo se igara koje se zovu mobing, igramo se nipodaštavanja, ponižavanja, vređanja.
Igramo se igre koja mene skupo košta.
Igramo se igre koja ću nju tek da košta.
Igramo se igre gde siti gladnima ne veruju i gde siti i presiti dolivaju gladnima ulje na vatru.
Ali, treba imati u vidu da ko se poslednji smeje, najslađe se smeje, a to ću biti ja.

Tuesday 13 July 2010

334. dan

Dan 24., jednog meseca, jedne godine.
Mislima pokušavam da oslikam stvari koje ne uspevam da shvatim.
Slike kao reči samo naviru.
Scena po scena, nematerijalizovani osvrti na stvarnost.
Ne postoji razlog zbog kojeg ne bih mogla, a da pre toga ne pokušam.
Šta?
Iskušavam reči kao kiselo-slatko voće koje liči na baršunaste kajsije i ima ukus gorkog šećera.

Monday 12 July 2010

333. dan

Nakon izlaska sa robije i klackanja trolejbusom poželela je da čuje škripu nepodmazanih klackalica i ljuljaški.
I ciku dečijeg smeha.
Sećanje na detinjstvo.
Nekad pomisliš da mesto/a bira/ju tebe, a ne ti njega/njih.
Sedneš na klupu i ispred tebe je drvo.
Ispred drveta, na žutoj metalnoj tabli ispisano crnim ćiriličnim slovima stoji naziv - Evropska bukva (l. Fagus silvatica) - "pod zaštitom je države".
U visini tvojih očiju rasprostiru se dve grane koje se prepliću i grle kao dve ruke, kao dva tela, nežno i večno.

Sunday 11 July 2010

332. dan

Sedim kraj otvorenog prozora i pokušavam da slušam muziku.
Međutim, žena u stanu do mog tuca šnicle sa drvenim tučkom na drvenoj dasci.
Muža je odavno stucala u zdrav mozak, a na sinu intenzivno radi, pa se u pauzama baca na šnicle.
Do sad je verovatno utepala jednu solidnu svinju.
Mislim, ljudi, to traje i traje.
A kad pomislim da će uskoro da se baci na višečasovno pohovanje, to znači momentalno zatvaranje prozora.
Tek da mi ne bude žao da uključim klimu koju nisam mislila danas da uključujem. :-))

Saturday 10 July 2010

329. dan - 331. dan

Da je živ Milan Mladenović postojala bi i dalje Ekatarina Velika.
Pa, je l' Milan Mladenović toliko nebitan da ima svoju ulicu u Kamendinu (pored Zemun Polja)?!?!?!?! grrrrrrr
Za utehu je to što je tu i ulica Berthranda Russela.
Ovako, postoji muzički sastav Van Gog koji je bio čist plagijat Ekatarine Velike sa svojim prvim albumom.
Sada su oni, jebote, (veliki) R'N'R band!
Sa poslednjeg albuma ova je, brate, baš mainstreamerska, a činjenica je da je i najeksploatisanija.
Strašno!!!
Da je živ Branko Miljković koga su obesili u Zagrebu (jer, ja ne verujem da se ubio), ja bih verovala u poeziju.
Ovako, svaka budala piše poeziju, uključujući i mene.
A ko je čita?!
Izvinite svi koji pišete "modernu" aktivističku poeziju, ali serem vam se po njoj.
Meni se to ne sviđa.
Ja sam zarobljena u nekim prošlim vremenima.
Za mene poezija nije sranje po svakome i svemu.
A još manje kolektivno svršavanje po istom.
Ali, grupa je jača od pojedinca, zar ne?!
Ja odavno sanjam da bila sam
U nekim drugim svetovima
U nekim narednim vekovima
I da tamo imam šta da o(do)dam
Toliko da kažem da nisam sam(a).



P. S. Javna je tajna da je ovo moja omiljena pesma od Ekatarine Velike. Forever and ever! BTW, da li možete da zamislite da mi je pass na Gmail accountu do pre neki minut bio naslov ove pesme. LOL! :-))

Wednesday 7 July 2010

319. dan - 328. dan

Predvečerje.
Vetar u sebi nosi miris kiše.
Sedela je na tramvajskoj stanici.
Iza nje se nalazi zgrada klinike gde su nekada dolazile kurve an gro, pa je tu kliniku "pošten" svet izbegavao.
Danas kurve mogu da se “savetuju” sa “obučenim” stručnjacima u mobilnim savetovalištima, jer sada živimo u demokratski “uređenom” društvu.
Zbog porasta maligniteta kože i raznih kožnih alergija i problema ova klinika je postala posećenija od strane plebsa.
Da, razlog više je i što ne treba uput od skretničara, tj. lekara opšte prakse.
Skretničare je normirao onaj da mu ime kukavno ne pominjem, čiju smenu tražimo.
Isto tako, tamo rade i pojedini lekari koji pacijente savetuju koje proizvode da kupe i u kojoj apoteci, a od toga dobijaju 20% od aritmetičke sredine između VP i MP cene.
To su, razume se, strani preparati, najčešće od američkih proizvođača koji koštaju u MP, pa, taman toliko da se tak'ih 5-6 udene u srpski prosek neto zarade.
Dakle, radi se o “skromnim” i “umerenim” cenama, te u skladu sa tim i “simboličnim” provizijama.
Mada, taj prosek, ta statistika - ne valja, jer je loše uzorkovana.
Ali to je pod kontrolom države, pa kako tamo neke nazovi mudonje kažu, tako se naslika statistika.
Elem, da se vratimo priči.
Iza nečega što se nekada zvalo pečurka na autobuskoj stanici, a sada više liči na nakaznu limeno-kliritnu kućicu "ukrašenu" premudrim porukama sa bilborda, stoji hrpa kućnog otpada - starog nameštaja i raznih govana.
Miriše na trulež i na buđ.
Otvaraju se zadnja vrata tramvaja br. 2.
Izlazi jedna žena srednjih godina.
Izgleda kao izanđala prostitutka i kao da je krenula u lov na mužjaka za jednokratnu upotrebu.
Na sebi ima haljinu printa neke zmijurine, tik iznad kolena, u sivim tonovima.
Skupa haljina, mislim u parama, ali izgleda jeftino - šabani bi to poetski rekli: "Au, sestro, al' bi te otkinuo od kurca!
To bi značilo da misle da je dotična - jebozovna.
Na stopalima, crne sandalice na kaišiće ukrašene štrasom (pegla, sine) i to sve na ogromantnu štiklu – bez platforme.
Da se istegne list, da se protegne batak, da žena izgleda kao srna u zbegu, da je lovac spazi i prospe sačmu u nju.
I kad se ide tom ulicom ka obližnjoj pijaci, tamo se nalazi jedno mesto, gde svraćaju čike da gledaju rahitične, obnažne tinejdžerke kako uvijaju svoja mlada tela oko šipki i nude se za šaku nečega.
Oko pijace ima svega, cvećare, kiosci sa FMCG, da se kupi “grčki” giros, ali ima i domaća pljeskavica odma’ iza ćoška.
Ima i u obližnoj ulici BIP-ova letnja bašta koja godinama ne radi, jer je BIP odavno upropašćen, kao i većina naših preduzeća.
I tako su njih dve otišle u obližnji jazz klub da slušaju jazz.
Ova druga što je čekala na stanici je konstatovala da njoj baš i ne leži jazz, tj. preciznije ne leži joj postavka trube.
Print dama u zmijskoj ‘aljini je bila oduševljena.
Pa kako i ne bi?
Nikada pre nije bila u jazz klubu.
Dok se “zagrevala” atmosfera za nastup jazz tria, domaćin mu je davao po old disco schoolu.
I tu je bio jedan mladić koji se doima kao lokalni zabavljač dama.
A možda to i nije.
Nebitno.
I on je pozvao ovu što joj se ne sviđa truba da igraju.
Printovka joj je skoro majčinski brižno-naredbodavnm glasom rekla: “Pa, ustani, igraj sa čovekom kada te zove!”
“Ali, ti nisi moja mama i ja nemam 15 godina”, pomisli neljubiteljka trube i “Zar baš ja treba da igram sa njim samo zato što se ponudio?!?!”
“Mogla bi da ga mazneš”, reče zmijolika, pa se i ona pridruži tancovanju.
Uvijala se baš tako zmijski, njišući neistaknutim bokovima i mašući rukama na način koji je zabavljač protumačio kao – crnački styling igre.
Jebote, možda je on iz Harlema ili sa Jamajke, pa je neko 5-to koleno slučajno zalutalo baš u epicanter bg jaz(z)a.
Komunikacija je bila, razume se, klupski oskudna i nadasve površna i nedotupavna.
Ali danas je komunikacija i inače takva, nije to stvar endemskog tipa.
Mrziteljka trube je izgubila želju da glumi ludilo u ovom besmislenom triu i prepustila svoju nesuđenu majku da igra sa mladićem.
A to je tako fino.
Svi se zabavljaju.
Došlo joj je da plače, al’ da l’ od smeha ili od besmisla, pitala se.
Nije to sada bitno.
I vlasnik je bio zadovoljan i “častio” ih je sa po jednom tekilom.
Ova što ne voli trubi, ne voli ni tekilu, a i smrdela joj je, nevezano za limun i so, što su ko “pravi” servirali pride.
Zato je zmija “iskustveno” i “poznavalački”, jer prvi put je pije, ocenila da je to baš dobra tekila.
Takoreći, do jaja.
Da li do zabavljačevih ili nečijih drugih?
Ili da to shvatimo figurativno?
Ma, da.
Ne, niko nije pojebao zabavljača, jer to nije poenta priče.
Priča i nema poentu.
Ili ima.
Ali ona nije napisana.
Uglavnom, trubohaterka je shvatila da joj je problem i da izlazi više na takva mesta i sva koja liče jedna na druge.
Pa nju to nimalo ne zabavlja, iako mora se priznati da je zmijolikoj bilo sasvim cool.
Sem toga, ako izuzmemo ponekog zabavljača, par zadriglih svinja, devojaka i momaka na separatnim gomilicama, čak i jednog pravog crnca što se jedva nazirao u mraku, tamo nema ničeg što nije već viđeno, osim možda vrlo zgodnog mlađeg punoletnika koji svira klavir. :-)
P. S. Autorka teksta je loše izračunala, pa sada shvata da joj nedostaje još 7 rečenica, uključujući i ovu.
Usput je prepravila naslov, jebiga, iako su ga Google robotići već registrovali.
Palo joj je na pamet da vam kaže da se ne zezate sa Chatroulettom.
Iako dotična nema kameru, pa ga nije isprobala na svojim "očima", kapira da bi je totalno fasciniralo da joj jednoga dana u poštanskom sandučetu osvane pismo od anononimnog po imenu - ali ne i po alatljici.
To pismo bi kod nje izazvalo reakciju koju želi da podeli sa vama.
"Poštovani, od kada si mi u e-mailu poslao sliku tvog polnog organa, istog trenutka sam se smrtno zaljubila u tebe, ili bolje - u njega?"
Ama, nije autorka ništa smislila što nije već (pred)viđeno, nego se samo pitala da li bi tako reagovala da je i mladi pijanista ostavio 'vaku sortu "vizit-karte" u njenom virtuelnom sandučetu?! :-P

Sunday 27 June 2010

314. dan - 318. dan

Jednom davno u jednom selu živela je sa mamom, tatom i mlađim bratom jedna devojčica.
U kući pored njihove živeo je monstrum.
Niko tada nije znao da je monstrum.
Svi su znali da je "malo čudan".
I po selu se pričalo da je lečen na psihijatriji, da je silovao jednu ženu.
Ali, i da nikada nije odgovarao pred zakonom i ljudima zbog tog zlodela.
I ljudi ko ljudi, samo su pričali, širom zatvorenih očiju, ali ništa nisu preduzimali.
Priča se i da je upućivao vulgarne poruke ženama - i tada su ćutali.
Devojčica i njen mali bata su ostali sami u kući jednoga dana kada su mama i tata otišli na posao.
Monstrum se došunjao do ulaznih vrata njihove kuće, uprepodobio se i namamio devojčicu lažnim obećanjima da pođe u šetnju sa njim.
Obećao joj je da će da je vodi na najlepše puter kifle koje je pravio u pekari u obližnjem gradu, u kome je bio zaposlen.
Devojčica je volela puter kifle i radovala im se.
Ali, iznenada, devojčica je shvatila da ne idu nigde i da je on vodi ka svojoj kući.
Pokušala je da otme svoju malenu ručicu iz njegovih prljavih šapa.
On ju je još jače stegao, devojčica je zajecala i počela da plače.
Monstrum ju je ščepao preko grudi, divljački prislonio na svoj torzo i stavio joj svoju smrdljivu šapu preko usta.
Osvrnuo se levo, desno, napred i nazad i video da svedoka meštana nema, potrčao ka kući, šutnuo nogom polurazvaljena vrata i bacio devojčicu na krevet u kujni toliko snažno da je udarila glavom o ivicu stola pored kreveta.
"Kurvo mala, sve ste vi iste, platićeš mi za ovo cmizdrenje!"
Devojčica se tresla kao prut od straha, od užasa i tiho jecala, jedva plačno moleći neumoljivog.
"Čiko nemoj da me povrediš, ja sam dobra devojčica."
"Dobre devojčice ne plaču, ti si nevaljala devojčica i sada ću da te kaznim!"
Istovremeo je gladio nabreklinu u svojim govnima umazanim gaćama.
"Vidi šta čika ima za tebe, veliki lilihip, posluži se", prinoseći svoj polni organ ustima devojčice.
Devojčica je plakala i molila.
"Čiko pusti me, pusti me, molim te, pusti me da idem kući kod mame, tate i bate, obećavam da ću biti dobra i da nikome ništa neću da kažem."
"I nećeš da kažeš, samo mrtva usta ne govore!"
Strgao je odeću sa devojčice, dok je vrištala, išamarao je i nabio svoj polni organ u dečju vaginu.
Devojčica je urlala od bola, od užasa, od straha, od jeze, od bola, od užasa, od straha, od jeze, dok je krv iz nje liptala na sve strane.
"Ćuti, ne deri se, pička ti materina, brzo ću da završim sa tobom!"
Devojčica je urlala od bola, od užasa, od straha, od jeze, od bola, od užasa, od straha, od jeze, dok je krv iz nje liptala na sve strane.
"Ćuti, ne deri se, pička ti materina, neko će da te čuje!"
Devojčica je urlala od bola, od užasa, od straha, od jeze, od bola, od užasa, od straha, od jeze, dok je krv iz nje liptala na sve strane.
Stavio je svoje krvave ruke oko njenog nejakog vrata i dok je silovao, stiskao je sve jače, i jače i jače.
Devojčica više nije puštala ni glasa od sebe.
Izvadio je svoj polni organ iz dečje vagine, ovlaš obrisao krvave ruke o štrokave pantalone, silovano i mrtvo telo deteta bacio u dvorište kuće i pobegao sa mesta zločina.

Tuesday 22 June 2010

312. - 313. dan

Pošto sam obnarodovala da tražim dečka, sad mi je nekako lakše.
Istina, ne polažem značajna očekivanja da ću ga i pronaći, ali otkud mogu to da znam dok to i ne probam. :-)
I sad pomislim, to je nekome smešno, možda žalosno, pa čak i jadno.
Ali, ja sam htela i taj momenat lične emotivne ispraznosti u svom životu da ogolim do kraja.
Onda razmišljam koliko me samo "košta" to moje ogoljavanje?!
Šta košta, neka košta, ja i dalje tražim Njega!
Ja ne znam da li bih volela da sam neko drugi?
Sasvim sigurno da ne bih volela.
Ipak, mislim da bi mi nekako bilo "lakše" u životu.
Ali nije mi lakše.
Ili se zavaravam da bi mi bilo lakše?
Kako god, ono što je za mene poražavajuće je da četiri godine unazad ja ne uspevam da osnujem relativno stabilan emotivni odnos sa muškarcem.
Izgleda mi kao da me je nešto pregazilo, da li vreme, da li činjenica da sam postala zanimljiva onima sa kojima ja ne vidim sebe, šta već.
I ja sam se na izvestan način povukla u sebe, jer drugačije ne mogu da podnesem "stvarnost"?!

Sunday 20 June 2010

305. dan - 311. dan

Mogla si da radiš i neki drugi posao...
Zašto je posao uopšte bitan?
Neki ljudi se određuju kroz svoje zanimanje.
Iskreno, mislim da je to tako jebena zabluda.
Neki ljudi se opet definišu kroz vrstu posla koji obavljaju.
I to je takođe zabluda.
Dobili ste više nego pristojan novac na lutriiji.
Pitanje je: „Da li biste ikada nakon tog saznanja otišli na posao da nadničite ili ne?“
Zašto ne?
Zašto da?
Zašto je većini ljudi nametnuto da su oni „korisni“ članovi društvene zajednice samo ako rintaju?
Zašto su oni koji ne rintaju beskorisni?
Šta je tu korisno uopšte?
Da, nisam vam rekla, ali počela sam ponovo da nadničim.
Zašto?
Jednostavno, treba mi novac za egzistenciju.
Istina je da zarada nije adekvatna cenama na pijaci, dažbinama i ličnim prohtevima.
No, solucija nije bilo u izobilju.
Vreme je prolazilo i šanse su se smanjivale.
Uzela sam vrapca, nisam čekala nepripitomljenog goluba.
Da li sam zaodovoljna?
Čime?
Poslom?
Ne tražim u poslu zadovoljstvo.
Kao što rekoh, ne rintam zato što to volim, već zato što živimo u monetarnoj ekonomiji.
Da, ja se razumem u tu priču.
Da li imam nešto od toga?
Ne, jer posao koji radim ne zahteva fakultetsko obrazovanje.
Da li imam ličnu satisfakciju?
Ne.
Osim kada izađem sa posla i radim ono što ja hoću.
Odavno više ne živim u „toplom“ bračnom „zlatnom“ kavezu.
To ima svoju cenu koštanja.
A ja sam oduvek bila spremna da je plaćam.
Ko nije, i dalje sedi u braku koji nije ni za kurac krasni.
Ali, to nije osuda, to je konstatacija.
Jer, nije lako biti sam/a.
Ali još teže je biti u besperspektivnoj zajednici.
Da li ste vi videli bračnu zajednicu koja (na duže staze) zrači pozitivno?
Ja nisam.
Nisam ni sebe videla u tome.
Sorry, nije podsticajno, ali je tako.
Jer ne treba brkati pojmove ljubavi i braka.
Brak je ugovor.
A da li i koliko dugo ćete voleti nekoga, to ne odlučuje „papir“, nego vaše srce.
No, uprkos tome brakovi „opstaju“.
Zašto?
Jer je tako lakše.
Jer nije jednostavno rekonstruisati sopstveni život od nule...

Sunday 13 June 2010

303. - 304. dan

Dakle, ta-na-na-na, ja probala suši (prvi put u životu) i ostala živa, iako je Miodrag bio u pravu da od presne ribe - mož' i da se capne po ovoj vrućini. ;-)
Ljudi, za džabe da se degustira na Festivalu hrane i pića skoro da nema ništa - to da znate i da odrešite kesu ako idete, da ne bi blejali u hranu dok vam curi vodica na usta i eventualno jeli pohovane sojine šnicle koje su besplatne.
Da se fokusiramo na to šta smo moja drugarica i ja danas iz'ele tamo, osim malih rolnica od lososa i krabe koji je pravio Ikki Sushi Bar, a gde je porcija koštala 200 dinara.
Restoran Zaplet je u svojoj ponudi imao jagnjeću kapamu za 80 dinara koja je bila fenomenalna.
To znači da u jednoj čaši dobiješ jagnjeću kapamu, onda oni izvade smrznuto kiselo mleko i ubace ga u čašu + stave kockicu tečnog azota i to se dimi sve vreme dok klopaš i deluje totalno blesavo, a pri tom ti ne uradi hemijski piling face. :-))
Restoran Šeher koji je promenio ime i ambijent u fancy varijantu Sheher Park Cafe je imao u svojoj ponudi fine kanapee sa cenom po komadu od 50 dinara.
Probale smo 3 sorte kanapea i to: od mariniranog lososa blago začinjenog mirođijom na podlozi od pomorandže; pršute sa tzv. marmeladom od crvenog luka koja podseća na neku sortu marinade i pečenih gambora na salatici od avokada.
Svaki kanapeić je u svojoj podlozi imao onu zelenu salatu što ima krecave ljubičaste vrhove, a koja se zove lollo rosso.
I na štandu restorana Trpeza koji gaji tzv. sporu hranu smo probale jelo pod nazivom Saint Germaine, što je u stvari biftečić u sosu od čokolade i flambiranih višanja i dobile smo pride neke krompiriće koji su pre prženja umočeni u neke začine koji im prave koricu, pa ispečeni u fritezi.
Moje mišljenje je da ti krompirići ne idu uz taj biftek, ali to je stvar ličnog ukusa.
Dobile smo i fini integralni hleb sa semenkama suncokreta i kukuruzni hleb i porcija je koštala 250 dinara.
Što se cena tiče, uopšte uzev, ne mislim da su nešto značajno promotivne i niže, ali one odgovaraju serviranim količinama. :-)
Propratni tzv. program ne bih komentarisala previše, jer se to svodi na reklamiranje prisutnih, neizbežne i valjda "jedine" voditelje Dragana i Goricu, poznate kao bivše voditelje jutarnjeg radijskog programa B92 koji su sada zaposeli radijski etar državnog aparata i odvratnu tehno muziku koju su puštali DJ-evi, a za koju smatram da joj je mesto na velikoj bini Exit festivala, ali ne i na ovoj manifestaciji.
No, taj muzički utisak se popravio kada smo na pozornici gornjeg dela Kališa sele i slušale klasičnu muziku koju su izvodile četiri devojke u kombinaciji 2 violine, jedna viola i jedno violončelo. :-)

Friday 11 June 2010

302. dan

Mislila sam da me sutra niko neće naterati ni dvocevkom uperenom u glavu da promolim nos napolje na predviđenih 36 stepeni koji će biti izmereni u debeloj hladovini Košutnjaka, ali avaj...
Mojoj drugarici se ide na Prvi beogradski festival hrane i pića, te eto razloga da se laktamo sa pomahnitalim narodom ne bi li se očešale za kakvu degustaciju.
Upravo sam iščitala šta, ko, kome i tako to ovog vikenda na Kalemegdanu i konstatovala da ne bi bilo loše da se ogrebem bar za neki suši.
Da li je potrebno da pomenem da se muški mame da dođu, jer će biti u prilici da na veeeeelikooooo LED ekranu gledaju tekmu Srbija-Gana. :-)
I pride za sve zainteresovane potencijalno krljanje sa VIP (koji shit naziv) zvanicama.
To vam sve traje u subotu i nedelju od 12:00 do 20:00, pa ako nemate ništa pametnije, trk na Kališ.
Ne treba zaboraviti da je ufur DŽ, a što je DŽ i onom sa nebesa plavih je drago. :-))

Thursday 10 June 2010

301. dan

Često se ne sećam šta sanjam, međutim, kada sam se jutros probudila bila sam prijatno iznenađena.
Naime, tu i tamo sanjam "vlažne snove", što je i logično jer se iz podsvesti bunim zbog svog celibata.
I sanjam ja tako sebe sa jednim muškarcem koga inače poznajem i za koga se može reći da je privlačan.
Normalno, neću to da mu kažem, da ne shvati čovek pogrešno pa da se uplaši i pobegne, misleći da mora da se "dokazuje" da se ne bi obrukao, hahaha.
A ono, možda bi i pristao, pa bih ja pobegla, ko će ga znati.
Ova priča baš i nema neku naročitu poruku, osim da hormoni šibaju u glavu i da je to to.
Pošto su želje jedno, a ograničavajući faktori nešto drugo, neka ostane on u snovima. :-D

Wednesday 9 June 2010

298. dan - 300. dan

Drugari, ja ne znam kako vi podnosite ove visoke temperature, ali ja nikako.
Mrzim bre vrućinu i to kad se cedim ko mokra čarapa.
Otprilike mi onda i mozak funkcioniše kao da sam prethodno "opaljena" tom neoceđenom čarapom u glavu.
Tek negde oko 10 uveče ja živnem.
Em se oseća svežina, em naprskali komarce, pa ih sad bar ima u manjem broju, ako ništa drugo.
A život čine male stvari.
Tako sam si napravila čaj od jasmina, koji sam pribavila posle milion godina.
Bio mi ćef da ga ne kupim kod Kineza u bloku 70 u onim štrokavim radnjama, pa sam se načekala prilike da ga maznem iz inostranstva.
Usput grickam engleski keks, navodno handmade.
Pojma nemam, liči na pravi, dobar je i sad ne mogu ljudima da pravim besplatnu reklamu pa da kažem čiji je. :-))
Inače, neopisivo se "radujem" Svetskom fudbalskom prvenstvu i činjenici da će na sve strane da budu postavljeni LCD i plazme gde trčkaraju reprezentativci i gde muški "svršavaju" kolektivno na svoje ljubimce.
To je jedna od stvari koja mi nikada neće biti jasna.
Identifikovanje sa reprezentacijom, čoporativno urlikanje i verovatno po neki srčani udar od prevelikog uzbuđenja.
Zato kladionice sada trljaju šape sigurno.
Promet će im biti na zavidnom nivou i gomila besposličara će "korisno" i "konstruktivno" da potroši svoje vreme i pare koje nikada nisu ni zaradili.
Danas sam čula spiku jedne osobe koja kaže da je za nedelju dana sa još 2 osobe zaradila 2.000 evra na uloženih oko 300 i da je sve te pare potrošila na društvo i muziku u Skadarliji.
Eto, palo s nebesa plavih, pa “tako treba” i da se spiči.
Da li se i vi kladite i verujete da će da vas “ošine” sreća?
Odnosno, još bolje pitanje, da li poznajete nekoga ko živi od klađenja?
Meni je vreme da se iskrcam sa ove lokacije i da pročitam bar neki članak koji ste pisali u međuvremenu.
Da se ne zaboravimo. :-)

Sunday 6 June 2010

294. dan - 297. dan

Ima već određen vremenski period da sam se u dobroj meri odvojila od praćenja političkih i ostalih dešavanja na dnevnom nivou.
I nekako mi to prija.
Više ne gledam i ne čitam naslove u novinama koji su zastrašujućeg i apokaliptičnog karaktera.
Složićete se da je toga najviše.
Kao da je sve usmereno ka uterivanju straha i širenju, tj. propagiranju svakakvih užasa.
To je mene počelo veoma da guši u poslednje vreme, pa sam zato to i batalila.
Svejedno, bio mi je zanimljiv članak koji sam pročitala u današnjim Večernjim novostima.
Dakle, novi "biznis" koji je za nas nov, jer nemamo pojma o tome.
Ljudi nude usluge umivanja, pranja zuba i sl. kineskoj radničkoj klasi koja krmeljiva čeka u redovima da uđe u prevozna sredstva koja ih voze do njihovih konc-radnih mesta.
Da li ste zapazili u koliko sati ujutru te žene ustaju i koliko svaka od njih kilograma tegli na svojoj grbači.
Prosek "umivanja" je 28, prosečno umivanje "vredi" 10 američkih centi, što znači da dnevno zarade manje od 3 dolara.
Tuga, jebote, tuga.
I sve to rade kao dopunski posao, jer na "redovnom" državnom poslu zarađuju mnogo manje novca, tj. samo 55 dolara za mesec dana.
Praktično uopšte ne spavaju, jer vremena za san - nema.
I sve to - samo da ne bi crkle od gladi.
Šta mislite kada će ovako nešto da stigne kod nas?
Da li smo mi već do te mere sjebani da ćemo poći ovim putem?
Koliko ljudi je već primorano na nešto slično ovome, tj. malo drugačije zapakovano?
Pre nekoliko dana na jednom mestu ušla je jedna žena koja ima preko 70 godina i pitala je da li za nju ima posla koji bi obuhvatali čišćenje radnih prostorija.
Posla nema.
A od čega da žive oni koji nemaju ništa, a imaju puno godina?
Ko prodaje Deltine sladolede?
Sve sami omladinci i studenti koji imaju 65+ godina!
Šta čeka sadašnje mlađe generacije?
Na koji način da obezbede svoju starost?
Odnosno, pitanje je, od koga i kako ukrasti, pošto je to i dalje jedina solucija u našem društvu, da jednoga dana kada budete stari ne kopate po kontejnerima!
Svi vi koji ćete za 20 ili 30 godina da sklopite oči, pitajte se zašto ste ćutali kada niste trebali smeli da ćutite!
Svi vi koji imate 20 ili 30 godina pitajte se zašto ćutite, jer jednog dana vaš glas neće vredeti ništa!

Wednesday 2 June 2010

279. dan - 293. dan

Ne može čovek a da ne primeti evidentnu razliku između srpskog i mađarskog pandura na grani.
Ovo se ne dešava u vreme hiperinflacije, već konkretno 26. maja 2010. g. na Horgošu.
Ulazi kurčeviti srpski pandur da šmekne gomilu u busu.
Istom prilikom treba da ispečatira pasoše na licinom mestu ili u kućici.
Jedan rmpalija sirove njuške i prekog pogleda baca svoje oštre farove.
Obraća se prisutnim putnicima rečima „tople“ dobrodošlice:
„Sedišta moraju da budu primaknuta!“
Sieg Heil! Heil Herr Fuehrer!
To bi bio „pravi“ pozdrav za dotičnog.
U jebote, na trenutak pomislih, ovde će da protrči konjica, sine!
I onda pređe prstima, palcem i kažiprstom desne ruke po uglovima usana, prebacujući donju usnu iznad gornje.
Ko da se sprema nešto „važno“ i opet „umno“ da kaže.
U ruci nosi pečat datumar i kreće.
Izdrkavački prilazi svakom putniku.
Zatim otvori pasoš gde je fotka i oni „neophodni“ biometrijski podaci.
Onda prostreli čoveka pogledom u trajanju od nekoliko sekundi.
Valjda ima tako „prefinjeno“ oko da prepozna kakvog kriminogenog i/ili problematičnog tipa.
Sve vreme vodič grupe trčkara za njim kao posilni.
Asistira mu.
Takva je naša panduracija.
Ne može više od jedne stvari da radi „kvalitetno“.
Rezultat je da je sve pasoše koje je naknadno odneo na „proveru“ nabacao na gomilu, tako da je vodiču trebalo 15 minuta da nam ih podeli nazad.
Onda sledi pravo osveženje.
Prijatno iznenađenje.
Ušao mađarski pandur, onako fino i nenametljivo.
Pasoše je pokupio, slažući ih redom, „slika na sliku“ i odneo ih u kućicu.
U rekordno kratkom roku su se pasoši „vratili“ ispečatirani (u office-u).
Sve u svemu, vodiču je trebalo 2 minuta da ih podeli putnicima, jer kojim redosledom ih je pokupio, istim takvim ih je i vratio.
Hoću da kažem da će naši panduri uvek ostati ono što i jesu – stoka bezrepa!
A sada da olajavam malo i vodiča i putnike.
Naime, na putu za Prag, u ranim jutarnjim satima smo stigli u Bratislavu.
I sad, tamo smo trebali da vidimo prema programu putovanja Bratislavski dvorac.
Međutim, kako je svaka agencija kod nas pomalo ili malo više folirantska ili ti prevarantska, tamo tek saznaš da se to mesto renovira i da ćeš kurac da ga vidiš.
Da li je potrebno da pominjem da su oni to znali i kada su tu stavku stavili u program obilaska na putovanju?!
Drugo, da ne pominjem kako samo iznenadna kiša utiče na promenu plana, jer valjda smo svi toliko medeni i od šećera pa ćemo da se istopimo.
Taj deo se odnosi na priču da je osim dvorca bilo predviđeno još nekoliko lokacija po planu.
No, nema veze, pomislim, neću da mi to kvari doživljaj, nego u neki kafić koji je otvoren oko 8 ujutru pa kad stane kiša malo skitnje po ulicama.
Tako je to i bilo.
Ali meni je ipak već proradio popizditis.
„Vrhunac“ sam doživela kada su se 2 klinke izgubile u Bratislavi, pa je onda vodič otišao da ih traži.
Tako smo kasnili sa dogovorenim vremenom nastavka puta za Prag nekih pola sata.
Dakle, cela grupa čeka 2 klinke koje ne znaju gde im je dupe, a gde im je glava.
I konačno, kada ih je priveo do autobusa, one mrtvo-’ladno ulaze u bus i ćute ko pičke.
Ne pada im na pamet da se izvine grupi koja samo njih čeka.
Sad kako kao što znate ja ne ćutim, čim je krenuo bus, ja odem do vodiča i kažem mu da smatram da mora oštro da skrene pažnju putnicima da se ovakve stvari ne ponavljaju.
Plus da naglasi da čekanja više neće biti i da će svako da nastavi put kako zna i ume, jer je nedopustivo da cela grupa „trpi“ zbog bilo čijeg neodgovornog ponašanja.
I on to i uradi, naravno na svoj način, što je i okay.
Mi smo prost narod i mi nemamo kulturu putovanja.
Zapravo, kada ste u grupi, prilagođavate se okolnostima, a ne čekate da se svi ostali prilagode vama.
I tako, pošto sam sišla sa spratnog dela gde sam sedela, kenjam ja malo sa ljudima u donjem delu busa, kad odjednom na mene se izbeči matori kreten:„Gde vi sedite?“
„Sedim na spratu!“
„Onda se vratite, sedite i ćutite!“
„Da nećete vi možda da mi kažete šta da radim?“
„Slušaj ti, je l’ ti vidiš da svi ćute, samo ti pričaš i buniš se nešto!“
Pošto je prešao na ti i već počeo da mi se unosi u lice, i ja sam postala prilično bezobrazna, tj. neprlično bezobrazna.
„Da nećeš možda ti da mi kažeš kad ću da ćutim, a kada ću da govorim?!“
„Sad ću ja da zovem vodiča pa će on da te natera da sedneš na svoje mesto!“
„’Ajde, ustani, zovi ga, da vidim ko će ovde mene na šta da natera!“
„Šta ti misliš da si kulturna, a ovako mi se obraćaš!“
„Obraćam ti se kako si zaslužio svojim ponašanjem i rečnikom da ti se obraćam!“
Bila sam beskrajno odvratna, to je činjenica.
Posle toga je umukao.
A ja sam nastavila da pričam sa ljudima dok se meni i njima pričalo.
I tako, pomislim, u pizdu materinu, baš je lepo počelo sve.
No, brzo sam zaboravila na tu neprijatnu epizodu i nisam se vraćala na to.
Posle je dotični bežao od mene kao đavo od krsta.
Naravno, u ovom članku obrađujem te „crne bisere“ sa putovanja.
Nemojte shvatiti pogrešno, nisu oni ni toliko bitni, niti su prevagnuli u nekom opštem utisku, ali samo želim da podelim i te momente sa vama.
Za samo pisanje o Pragu i izletima van Praga, to tek treba da pripremim.
Treba mi vremena da mi se slože utisci i da fotke povežem sa nekim konkretnim pričama.
Trenutno razmišljam da li da napravim blog koji bi bio posvećen putovanjima.
Zato sada preskačemo taj deo i nastavljamo sa biserima.
U povratku smo kasnili 3.5 sata.
Odnosno, autobus kojim smo doputovali je pretio da će da crkne, pa je vozač odlučio da ne krećemo na put.
Tako je bilo potrebno da se dofura novi bus iz BG-a i da nas pokupi iz Praga.
E, sad, vodič je već u večernjim satima, pred sutrašnji polazak natrag obavestio ljude da mesto u 9 ujutru krećemo u 10.
Sutradan kreće standardna srpska priča koja se zasniva na onome kad šipčite negde i pitate: „Koliko još ima?“, „vođa“ odgovara: „Još malo!“
Dakle, mi smo 3.5 sata čekali na recepciji bus koji tek što nije stigao.
Tu je moja glavna i jedina zamerka – zajebavanje putnika.
Jer, to je moglo da se uradi drugačije.
Kažeš ljudima, radite šta hoćete, vratite se do 14:00 i polazimo.
Međutim, nije bilo tako.
Tako su neki predreždali na recepciji, a neki su se vratili u sobe da čekaju.
I sad, možeš misliti, vodič kaže kako će on njih da pozove da siđu kad dođe bus.
Dođe taj jebeni bus posle već pomenutih 3.5 sata čekanja i mi polako ukrcavamo bagaž i sami sebe.
I sad vodič kaže, ključevi od soba tih i tih nisu vraćeni, a karte nisu razdužene.
Šta se ispostavilo?
Ne da ključevi nisu vraćeni, nego ni ljudi koji su u tim sobama uopšte nisu u busu.
Oni sede u sobama i čekaju da im procveta limun žut.
I sad on opet ide po njih i mi opet čekamo...
Karte koje sam pomenula se odnose na tramvajske karte, gde je svako zadužio po jednu kartu pri dolasku.
Svrha je bila da se transportujemo do centra Praga dok ne zamenimo evre za češke krune, a obaveza je bila na kraju da ih vratimo, bilo u naturi, bilo da ih platimo.
Eto, bilo je i ljudi koji su to jednostavno „zaboravili“.
Konačno, izlaze prvo jedan par nadobudnih klinaca iz soba, i ja krećem da zajebavam kako sada treba da plate turu pića za ceo bus, jer ih čekamo, a oni me gledaju u fazonu – ma, ko vas jebe.
Dalje, one zabludele starije tinejdžerke koje su se pogubile i u Bratislavi su imale objašnjenje da nisu znale???? kada treba da siđu, jer ih vodič nije probudio, tj. one nisu čule kako im on lupa na vrata.
Ja sam samo prokomentarisala da ovo nije ekskurzija i da im on nije razredni starešina.
No, dobro, tu se negde završavaju te stupidne situacije koje se tiču ovog putovanja.
Naravno, bilo je potrebno da putnici bar 5 puta provere da li imaju kod sebe pasoše, jerbo se kod nas dešava da ljudi krenu bez pasoša za Srbiju.
To bi tek bilo opštenarodno veselje.
Još nekoliko tipova.
Mađari su žešći lopovi, naročito na Molovim pumpama.
Odnosno, vrlo je nepoželjno bilo šta plaćati u evrima, jer kurs po kome oni računaju evre za forinte je katastrofalan.
Po definiciji, za svakog lopova, turista je ovca, pitanje je samo ko pristaje na koliko šišanje.
To se posebno odnosi na praške menjačnice koje imaju u velikom broju lopovski kurs evra za češku krunu i imaju foru za „large amounts“ i „small amounts“ + je ekstra sitnim slovima napisana procentualna provizija za „buy“ varijantu.
Mene je jedna pokušala da prevesla, a onda sam morala da joj ljubazno prozborim: „Don’t fuck with me!“ :-D

Tuesday 18 May 2010

275. dan - 278. dan

Stajali smo promrzli na železničkoj stanici.
Moja mlađa ćerka od 3 godine je spavala u mom naručju.
Oteo mi je dete iz ruku.
Moj muž, njen otac.
Vrištala je: "Mamice, mamice, ne ostavljaj me!"
To je bio trenutak kada sam htela da se bacim pod voz.
*   *   *
Zabranio mi je da viđam decu.
Moju decu je odgajila maćeha.
Ja sam bila nepismena žena sa sela.
Izbačena i odbačena.
Na ulici, ostala bez igde ikoga.
Čistila sam tuđe kuće i tuđa govna.
Nadničila na njivama.
Muškarci su me ucenjivali, jebala sam se za parče hleba.
To je bio moj usrani život.
*   *   *
Mnogo godina kasnije sam upoznala čoveka koji mi je ostavio penziju i stan.
Bio je dobar čovek i lepo smo se slagali, ali je prerano umro.
Svoju decu nisam odgajila, drugu decu nikada nisam rodila.
Ćerke sam videla tek posle 25 godina.
Ne računam to što sam krišom odlazila kad su bile u školi - samo da ih vidim.
Sa starijom ćerkom se čujem telefonom ponekad, retko vidim.
Mlađa ćerka i dalje ne razgovara sa mnom.
Njen otac joj uvek preti da joj neće ostaviti stan ukoliko se ikada vidi sa mnom.
*  *  *
Noćima već ne spavam, jer sam mnogo tužna.
Ćerka moje mlađe ćerke se udaje.
Volela bih da me je ćerka makar pozvala telefonom i rekla mi, i nema veze što ja neću biti prisutna, bilo bi mi dovoljno samo da me se setila, pozvala i rekla mi to.
Radujem se što ću moći bar da vidim unuku na slici sa njenim budućim mužem.
Nije važno kako se zovem, ali hoću da znate da je ovo istina.

Friday 14 May 2010

274. dan

Zanimljiv je uticaj pozitivnih i negativnih informacija, ako možemo tako da ih klasifikujemo.
Npr. imate informaciju o potencijalnom razvoju događaja koji su povoljni po vas.
Vi se nekako odmah napunite poletom i entuzijazmom i to je super.
Međutim, odjednom dobijete informaciju da je sve to bućnulo u vodu.
Prvo ispsujete onako pošteno na sav glas, ali da vas niko ne čuje, onda iskulirate i na kraju se izduvate.
A šta se u stvari promenilo?
Ništa, osim vaše percepcije.

Thursday 13 May 2010

265. dan - 273. dan

Ama koliko sam se samo ulenjila.
Potpuno sam se odrodila od početne zamisli na ovom blogu.
Postavila sam pravila.
Moram i da ih kršim.
Inače, sve ovo ne bi imalo smisla.
A i kao da ga ima bez toga?! :-))
Tako vucarajući se po ulicama Beograda, svašta se sazna.
Npr. zanimljiv je raspon cena za koji možete da popijete jedan pišljivi capuccino.
Sad taj capuccino ništa i ne vredi, ali moraš da platiš sve ono što plaća vlasnik lokala.
U centru centra, u kafiću Paleta ili tako nekako, to je onaj pored Bilet servisa, to bre košta 190 dindži.
Lopovi belosvetski.
Šta tu ima majke ti za 1.9 evra?!
Kad se malo pomeriš od centra centra, isto to mož’ da dobiješ za 110 dinara.
Malo li je?
80 dinara razlika u ceni jednog capuccina.
Kad malo bolje razmislim, dobra mi i ova moja ’ladna neskafa što je besomučno ližem.
Kol’ko ona mene košta?
Ček’ da presavijem ćitabu i da izračunam.
Ovako.
Potrošim trunku šećera, pa neka bude simbolična cena od 1 dinar.
Zatim kašičicu neskafe.
E, sad, ja kupujem onu limenku od 250 grama na pijaci po 450 dinara.
Od te limenke možeš da izvučeš tak’ih mali milion kafa, cenim bar 100 komada.
To znači da me jedna kašičica izađe 2.5 4.5 dinara.
Pola šolje vode česmovače i to kad podelim sa onim kubicima što ih plaćam, dođe mi džabe.
I turim 1 dcl mleka, a to je oko 5.5 dinara.
Znači, mene 1 smućkana neskafa u kućnom izdanju košta 9 11 dinara.
Pa vi sad vidite kol’ko treba da plaćate harač što ste seli u kafić da vam bude lepo, jer je to vaš jebeni izbor.
Ima toga još.
Navrzlo vam se da popijete nešto alkoholno.
I konstatujete – jebiga, teško vreme, nije za crveno vino.
A i jebem im izbor, Vranac.
To mi više ne prija, jer me puca glavobolja i neki depra flashback od njega.
Dobro, znači ima Chardonnay.
Mož’, pomislim ja.
I jebo me đavo u dupe da pitam da li je hladan.
Devojka mlada se smeška i kaže da nije.
I sad ja razmišljam da ne serem mnogo da ne ispadne da držim predavanje o somelijerstvu, ali ne odoleh.
Samo priupitah što ne ’lade belo vino, kad se ono pije hladno.
I slatko se ona nasmeši i kaže mi da može da mi turi led u čašu.
Ama kakav bre led, neću špricer lažnjak, hoću bre hladno belo vino.
Kaže, ne hladimo ga, jer klijentela voli ovako.
Jebem vam klijentelu, sve same seljačine.
To su oni što piju razvodnjenu žestinu.
Džiberi koji turaju i u konjak led.
Jebiga, pomislim ja, ovo ne bi moglo da se desi da sam otišla u kafančugu kod domaćina.
Čik tamo da vidim da nema ohlađenog belog vina.
I da ga jebem, šta da popijem.
Smućka ona meni džin-tonik.
Više dekoracije i leda doduše, ali tako ti je to danas.
Sve laž i prevara.
Kaže, prijaće mi.
I prijalo mi je.
A prijala mi je i muzika.
Hvala kurcu, pa nisam morala da slušam tehno.
Sad iz cele priče ispada da ja samo dreždim po kafićima i ločem.
Nije baš tako.
Ali ni stvari nisu onakve kao što izgledaju na prvi pogled.
Nikad od mene neće postati alkoholičar.
Pod jedan, to je zato što ne pijem redovno.
Oni koji se „krste“ svaki dan znaju o čemu pričam.
Imam dobar cug i dobru otpornost na alkohol, al’ to mi valjda ’nako prirodno.
Pod dva, ko bre da postane alkos na ovu skupoću?!

Tuesday 4 May 2010

256. dan - 264. dan

Taj narod se razvlačio po suncu kao ljigavi puž koji ostavlja za sobom slinave tragove.
Sline neparenih mužjaka su se slivale niz razjapljene vilice.
Od njihovih slina mogla je da se isplete paukova mreža.
U toj mreži pauci budno motre na potencijalne žrtve.
Vredno pletu geometrijski savršenu mrežu.
Međutim, mreža je krhka i prestanak baljenja bi joj pokidao niti.
Mlade vulgarne ženke su zmijolikim smokey eye pogledima pecale svoje pauke.
Moglo se postaviti pitanje da li su slučajne ili namerne bogomoljke.
Bogomoljka posle parenja jednostavno proždere svog mužjaka.
Istovremeno klitorisi ženki su slinili ispod suknjica zvanih domindžosi.
Za mladu ženku vrhunsko civilizacijsko dostignuće je bilo da izloži delove svog napupelog tela na ljudsku pijacu.
Mladice više nisu bile ljudska bića, one su se p(r)odavale u delovima.
I tako je svaki mužjak nalazio sebi deo koji mu najviše odgovara.
Danas je sve na prodaju.
A ljudi su najjeftiniji.
Klinke puše taksistima za jednu noćnu vožnju.
Klinke puše platiocu dopune za mobilni telefon.
Klinke imaju mozga koji ne može da izmeri ni apotekarska vaga.
Klinke danas više ližu kurac nego sladoled.
Klinci ne vade brata iz usta.
Klinci barataju oružjem bolje od pripadnika Legije stranaca.
Klinci loču ko smukovi radžu i rade se hemijama.
Klinci imaju nabildovane tricepse i prepeglane sive ćelije.
Oni imaju šeme i kombinacije.
Oni su cool i vrh brate.
Volim ja omladinu, ali je teško podnosim.
Teško podnosim i licemerje i laži.
Teško podnosim kvazi-kulturu vrhunskog samoobožavanja.
Pre neki dan je jedan sumanuti penzioner osujetio pljačku Poštanske štedionice.
Za čije babe zdravlje?
Odmah su ga medijski zloupotrebili, sa sve čalmom na glavi ispod koje se krije 12 kopči od ušivanja glave.
Ministar policije mu je munuo plaketu i zdravio se sa njim kao da mu je rod rođeni.
Sve za predizbornu kampanju.
Da je to moj otac pitala bih ga samo koji mu je kurac sve to trebalo.
Savesna delegacija Poštanske štedionce ga je posetila i donela mu korpu voća.
Baš su se isprsili, onako – pošteno piroćanski.
Ni kintu mu nisu dali.
Matori, matori mogao si da budeš 2 metra ispod zemlje.
Pa ti ponovo glumi Supermana u nekoj sličnoj akciji.
Pa šta, ko opljačka banku, banka tu lovu nadoknadi od osiguravajuće kuće.
Banka nikada nije na gubitku, ona uvek dobija.
A i osiguravajuća kuća uvek dobija.
Kao što i kockarnica uvek dobija.
Jedina razlika između osiguravajuće kuće i kockarnice je što kad tamo neko kroči - kod prve je neizvestan gubitak, a kod druge je neizvestan dobitak.
Sve ostalo je izvesno.
Dalje, da pomenem i kerušu Milu.
Jeste, istina je, u međuvremenu se pojavio subverzivni članak na sajtu NSPM-a koji postavlja pitanja o uzrocima i posledicama sakaćenja ove životinje.
Dakle, polazno pitanje je ko sve od sakaćenja životinje ima koristi?
Drugo, kako je moguće da baš aktivistkinja jebem li ga kog udruženja za zaštitu životinja pronađe psa?
Treće, da psu ili čoveku odsečete šape ili stopala, taj bi iskrvario do smrti, zar ne?
A priče o tome kako je sirota životinja tako preživela sedam dana, to ne pije vodu.
Četvrto, čini mi se da je sakaćenje stručno urađeno, što može da nas navede na pomisao da je to uradila stručna osoba, tj. veterinar?
Peto, da li to onda znači da mi imamo i kakav veterinarski lobi ili lobije koji se na ovaj način bore za svoju prevlast?
Šesto, pošto se sve (u krajnjoj liniji) vrti oko slave i novca, pitanje je da to nije kakva uvertira za izvlačenje para iz budžeta kroz različite organizacije i fondove koje će „dušebrižnici“ da osnuju ili možda već jesu, a mi to ne znamo?
Sedmo, sve njih bih ja obesila na Terazijama – za primer!
Osmo, da, verujem da je/su pojedin(a)c/ci spremni da učine ovakvo zlodelo zarad lične koristi.
Deveto, ako se nikada ne sazna ko stoji iza svega ovoga, smatraću da je to učinjeno pod punom podrškom vlasti sa bilo kog nivoa.
Deseto, žalosno je što će sada zlotvori sve „učiniti“ da životinja preživi, samo da bi imali prostora za (dvo)ličnu afirmaciju.
Jedanaesto, biću zadovoljna kada počinilac ili počinioci budu prošli isti „tretman“ kao Mila i kada budu shvatili da je „spasonosno“ rešenje za njih da im se ugrade veštačke proteze da bi mogli da hodaju.
Dvanesto, za nas je ipak Dušanov zakonik bio pravo rešenje.
Kada budete želeli da postanete kadaverski donor organa, pitajte se da li je moguće da se to desi pre vaše prirodne smrti.
U društvenom sistemu gde svako svačije lične podatke može da odruka, ne bi me čudilo da se neko nađe „nepozvan“ pre vremena na listi davalaca.
Jer ovo je Srbija!

Sunday 25 April 2010

255. dan

Freddy Pictures, Images and PhotosNeuropsihijatar ga je pitao: "Zašto vi sakatite pse?"
"Ja sam gladan nečije krvi!"
"Da li biste tako sakatili i sopstveno dete?"
"To je moja krv i moje meso" - pa imam i ja obzira, nisam ja lud.
"Molim vas, prestanite da vitlate tom sekirom iznad moje glave."
"Ah, da, to mi je alatka, ja sam drvoseča u šumi zalutalih umova.
Ja sad idem kući, inače ću ti se krvi napiti i nemam više vremena za ćaskanje sa tobom!"

251. dan - 254. dan

Valjalo je prekratiti vreme.
Ko za kurac nisam imala gde da sednem i da popijem kafu.
Izbor je bio između napičenog kafića, adrenalinske kladionice i sumornog bifea.
Kafić je mirisao na ološ "krema" srpskoga koji tu obitava.
Odmerila si me od glave do pete kada sam ušla.
Ne uklapam se u programsku koncepciju enterijera i klijentele.
Strogo poslovno, ništa lično.
Uzela sam novine da čitam, sela i naručila kapućino i česmovaču.
Donela si mi kapućino u kome je bilo više pene nego sadržaja.
Voda je takođe bila sve samo ne tekuća, tj. tekuća, ali ustajala.
Strogo poslovno, ništa lično.
Važno je da si to upakovala u kvazi-fancy šoljicu made in China i nadrkanu čašu na izuvijanoj nozi.
Pored mene su neki pederi pili jebeni ceđeni juice.
A u Srbiji je juice = sok od pomorandže, i to je "dobro" da stranci znaju kad ovde dođu.
Tvoji robovlasnici su otišli da nešto "gricnu" u obližnjem fancy restoranu.
Ambijent je beskrajno šabanski, ali uglavnom su šabani tvoja klijentela.
Muzika mi je umalo oparala uši sasvim.
Ništa lično, strogo poslovno.
Ispila sam 2 gutljaja kafe i olizala penu pomoću kašičice.
Eto, toliko vredi jedan kapućino od 129 dinara.
Pročitala sam novine, ostalo je još da izmirim račun i da krenem.
Zaokružila sam ga na 150 dinara koje nisi zaslužila, ali me je zanimala tvoja reakcija i pružila ti novčanicu od 200 dinara.
Iako si u kasi imala sijaset novčanica od 50 dinara, vratila si mi dve od 20 i jednu od 10 dinara.
Strogo neposlovno, ništa lično.
Pogledala sam novčanice i videla da su "budžene" od različitih delova, one dve od 20 koje si mi poturila, dok je onih 10 dinara na vrhu bio paravan.
Strogo neposlovno i vrlo bezobrazno.
Rekla sam ti: "Devojčice tvoja cena je 21 dinar!", i ti si popizdela i zamenila ih konačno za jednu "validnu" od 50 dinara.
Ovo je bilo vrlo lično!

Wednesday 21 April 2010

248. dan - 250. dan

Što sam se sada obradovala.
Otvorim frižider i prvo me ladne promaja iz njega.
To baš i ne zvuči radosno.
Ali, zato na drugi pogled, uzmem litarski jogurt koji stoji u kesi iz samoposluge, jer, naravno nije mi palo na pamet da ga izvadim iz kese već danima i tamo nađem dva pakovanja žvaka.
Jupi, a ja već odavno otpisala te žvake i mislila da sam ih zaboravila na kasi.
Čak sam popila i kritiku da sam kreten koji ne kupi "male" stvari sa kase.
E, pa nisam kreten. :-))))))))
Tražila sam danas podatke na netu o koferima i putnim torbama.
I naravno, shvatila da je izbor do mojega.
Il' ćeš da pljuneš kintu, il' ćeš da rolaš Kineza.
U stvari, sve su to Kinezi, sa varijacijom na temu "no name" i "brand name".
Logično, ja bih da se jebem, a da mi ne uđe.
Hoću da dam malo para, a da mi ne ostane drška u ruci ili da mi blajzne rajsferšlus iz cuga, pa da mi ispadnu demode gaćarone.
Da li da ipak pozajmim kofer? :-))))))))
Isto tako, zanimljivo je kako mi raste apetit, da ne kažem alavost kada gledam digitalne fotoaparate.
Budžet slab, a želje nerealne.
I krenem da gledam one skromnijih performansi i cena, pa onda pomislim, ma daj, kad kupuješ, kupi nešto što valja.
I tako brzo stigneš od 100-inak evra do 350-ak evra.
Dobro, bar maštanje ne ište ništa, osim potrošenog vremena.
Da li da pozajmim i fotoaparat?
Na kraju, super, ako sve mogu da pozajmim, eto meni para za putovanje. :-))

Sunday 18 April 2010

247. dan

Juče sam krenula na Adu u šetnju, ali nisam stigla tamo gde sam krenula.
U trenutku kada sam shvatila da autobusa nema ni od korova, rešila sam da se zaputim peške preko Brankovog mosta, Ušća, do zemunskog keja.
To je trasa koja za mene ima snažno emotivno značenje.
Kraj oko hotela Jugoslavija je kraj u kome sam odrasla i za koji me vežu uglavnom lepe uspomene.
Ali, to odavno više nije kraj u kome sam ja provela svoje detinjistvo.
Sada je taj potez zapravo parada kiča, pretrpana narodom i splavovima koje nikako ne ljubim.
I zapravo ceo Beograd je jedna popalančena tvorevina i to nije grad u kome sam ja odrasla.

Saturday 17 April 2010

245. - 246. dan

Prvo pročitajte moj u trenutku pisanja ovog posta - poslednji buzz (Ženskih top 10 "okidača").
To vam je suma sumarum ovog teksta.
Drugim rečima,  svega što vi kao žena potajno želite, ali se stidite to da priznate.
Je l' pokušavate da ga zamislite, a,a,a?
I sebe sa njim, mmmmmm?!

Dakle, dok vas on bode neobrijanom i neurednom bradom starom nekoliko dana, vi se presamićujete preko njegovih maljavih i znojavih grudi.
Romantično, je l' da?!?!?
Pošto je štreberski nastrojen, pročitao je tone i tone knjiga.
Zato je stekao trajne očne probleme u vidu visoke dioptrije, pa je polućorav i zato nosi naočare.
Jebiga, ne može i jare i pare da se dobiju - osim u reklamama za bankarske kredite. :-D
Nema veze, vi ste dobra žena i zato ćete da plačete i vi sa njim uz tužan film, ali od muke, jer morate da mu čitate sve titlove.
Proseda kosa je tako seksi, i ponekad vas u krevetu podseća na vašu pokojnu babu.
Sve se to da nadomestiti, jer on baršunastim glasom pevuši dok igra dodole prizivajući gol za svoj omiljeni fudbalski klub.
Pa kako onda da ne "otkinete" skroz?!

Thursday 15 April 2010

244. dan

Danas sam čitala od trivije do ekonomije, pa mi pripala muka (kao i uvek).
Na šta želim da vam skrenem pažnju?
Nije za zanemarivanje sledeći podatak: droga za silovanje
Trivijalno ili ne - ispovest u Cosmopolitan-u.
Dalje, svratite na moj Google Buzz - ponekad.. :-)
I još, ako baš morate (a morate jer nemate izbora) da kupujete u tajkunovom Maxiju, probajte italijansko crveno vino Il Serrone u tetrapaku (oko 120 din. je 1 l).
Kad sam već kod tajkuna da vam kažem da je i neki mix finih gricki (lešnik, grožđice, brazilski orah, lešnik, kikiriki...) na sniženju, a da paše, paše, probala ja sve to na gomili :-)

Wednesday 14 April 2010

242. - 243. dan

Razgovori jednog ožalošćenog pogleda
Sve su topliji
I sve jefitniji
To majko nije otuđenje
Ja ga obilazim
Kao govno na stazi
Majke mi, vidim ga lepo
Neka mi napravi prolaz
Neka mi pročisti pogled
Da kafu na miru popijem
Da želju u soc ubodem
Ni da mi puniš paprike ti ne bih dala
Za priču ti nemaš materijala
Jebo te i Tito i svi redom od Vardara pa do Triglava

Monday 12 April 2010

241. dan

Za dame i gospodu koji praktikuju da se pedikiraju - ima novosti.
Naime, nije više neophodno da testerišu i rondaju do krvi po vašim ogrubelim petama i prstima.
Postoje ribice koje se zovu Garra Rufa i koje slatko grickaju vašu mrtvu kožu.
Sad, kako one znaju kad je dosta i da li znaju, to mi nije jasno, a i treba pripaziti da vam ne uvale pirane. :-D
I da li peru te ribe ili se one prežderavaju pa povraćaju u nekoj "novoj" vodi ili svi trpaju kopita u istu vodu, bljak, to ne znam.
Kakav je osećaj, to najbolje mogu da opišu oni koji su probali - meni na prvi pogled deluje odvratno i podsećaju me na pijavice.
Za one koji žele da se upuste u ovaj hit biznis, našla sam ovu lokaciju.

Sunday 11 April 2010

238. dan - 240. dan

Ja živim u krdu.
I nosim na jeziku glas.
Stoka je opasana lancima.
Za nju klanje je spas.
Stavi glavu ovde bliže.
Spusti se na kolena još niže.
I poliži mi, jer to ti je na dar.
Ne veruješ?
Onda ništa.
Žedan si?
A ne pije ti se moja voda?!
Gladan si?
Ne uzimaš ono što ti namećem?!
Ne smeješ se više.
Što ne pokušaš da se smeješ sebi?
Gnječi te savest?
Cedi ti se mozak?
Ili ti puca kurac za sve?!
U pehar sam sipala žuč.
Dođi da nazdravimo.
Pa nategni naiskap i do kraja!

Thursday 8 April 2010

236. - 237. dan

Od oluje se sakri
I ne leti u duga nebesa

Ti nisi ptičja glava
Da sijaš na sunčevom repu

Ti nisi moja pesma
Da svetliš u mraku

Tebe ne zamišljam
Kao oreol nad glavom

Do tebe ne dopire
Poziv mog htenja

Tebe niko ne želi
U času tvoje praznine

Stalno mi se opireš
Kao da zalud (ni)je sve

Tuesday 6 April 2010

231. dan - 235. dan

Došlo mi je jednog dana, onako, od tuge zasjaše oči moje...
Htedoh da te upitam gde si i zašto baš sada?
Što ne javi mi se ranije?
Da te se setim, pa da poletim.
Da te dočekam srcem svojim, a ne tuđin ruku da ti pruži i da veruješ u ono što ti nudi...
Šta li si ti čekala svo ovo vreme?
Zašto si patila?
Zašto nisi svratila makar na tren, tek tako, u prolazu da me pozdraviš?!
Čuje se topot vremena koje jezivo udara po duši i ne pita te kako ti je i šta se sada sa tobom zbiva.
A ja te još uvek volim.
Daj, dođi još jednom na ono naše mesto...
Na mesto što pod tvojim toplim prstima tinjaše tiho i leteše delovi srdaca naših kada si mi rekla: „Odlazim!“
Tada sam mislio, a danas znam, da je to još jedan od tvojih hirova koje običavala si da zadovoljiš u tuđim rukama.
Izjutra bi se ponovo meni vraćala sa beskrajnom tugom u očima i pitanjem: „Da li ćeš mi oprostiti?“
Ti dobro znaš koliko si puta jecala zbog toga i govorila da se to nikada više neće ponoviti.
A onda si narednog dana bivala ohola kraljica, pretvarajući me u slugu svojih potreba. Mislila si da ja to ne primećujem, jer ti nikada to nisam pokazao.
A ja sam te čekao, misleći da si još devojčica i da ti je potrebno vreme da postaneš žena.
Nisam te požurivao, jer sam osećao da bol koji sebi nanosiš, hoćeš da bude bol koji bi meni zadala.
Bolelo me je, draga moja, ali ne kao muškarca, već kao čoveka koji ti je sve oprostio.
Lebdeo je taj prokleti osećaj beznađa koji me je dovodio do ludila i bacao na sve strane ovih zidina.
Dugo sam te tražio i čekao, nadajući se tvojim suzama kada me vidiš kako kopnim bez tebe.
Nisi se više nikada vratila...
Danas si ti žena, nesrećno udata za čoveka koji te nikada neće razumeti.
Deca ti rastu kao biljke u saksijama.
Ljubavi, zalij ih mojim suzama, jer to je sve što sada imam da ti dam.
A što nisu naša, to bih ti uvek oprostio.
Samo mi se vrati da ti pružim ljubav od koje si pobegla.

*    *    *
Ja sam patetičan i jadan samom sebi.
Pa šta ima veze ako se ovo stvarno i desilo u mom životu.
Kažu da muškarci retko pišu ovako nešto.
Oni pišu o nekim „važnim“ i „velikim“ stvarima.
Meni je ljubav prema jednoj ženi bila važna i velika.
I baš zato nisam hteo da je „pustim“.
Mogao sam sve ovo da napišem u ženskom rodu...

Thursday 1 April 2010

228. dan - 230. dan

Pošto sam danas napravila širu turu koja je između ostalog uključivala i centar grada primetila sam ponešto.
Našla sam se u jednoj pekari na Slaviji gde se narod gurao kao da dele džabe zlatnike.
Narod je stoka i to se iznova i iznova potvrđuje kada ih čovek osmotri na gomili.
Ko me je terao da ulazim u pekaru i da glumim malog Mujicu?!
A dobro, bila sam gladna i htela sam da probam nešto novo, što do sada nisam imala prilike da probam.
Učinilo mi se da sam odabrala dobro mesto.
Međutim, nekako se izborim da dođem do pulta i ne jednom, nego 5 puta ja izustim, a neka budala me preseče.
Posle petog puta i mom strpljenju je došao kraj i ja sam obešenog nosa otišla u drugu pekaru.
Priznajem, pre toga sam opsovala.
Stvarno mi je muka kad pogledam koliko ljudi nemaju trunke kućnog vaspitanja, niti obzira i koliko je njihova gramzivost evidentna i u naizgled beznačajnim svakodnevnim situacijama.
A ja mislim da se baš na sitnicama ljudi raspoznaju kakvi stvarno jesu.
Ja nemam običaj da gledam izloge radnji ako ne nameravam nešto da kupim, a pošto su mi pale na pamet neke prolećne cipele, "okuražila" sam se da bacim pogled na praznoliku ponudu.
U stvari, ponuda je mainstream-ovana sa varijacijama na temu.
Prošla sam već solidan broj izloga.
U sred Kneza zinem pred izlogom.
Naime, videh cipele koje se najčešče sreću u niskobudžetnim pornićima, a to su ove sa raznim platformama, pa one šatro čizme sa otvorenim prstima, i sve na tu temu.
Visina štikle je kao što sam pomenula u ovom postu tj. veličine je prosečog penisa u erekciji.
Dakle, radi se o obući predefinisanoj za domino dame ili one koje će prevashodno da drže noge uvis ili pak u različitim pozama da dosegnu pogodnu koitalnu visinu.
I onda sam pukla od smeha, jer je pored mene stao mladić sa devojkom i prokomentarisao: "Sado-mazo, bog-te-mazo!"
To je jedan strana ponude, a druga strana su ultimativni bapski modeli i oni sa pačećim kljunom, što izazivaju trajne deformitete usled hroničnog nedostatka prostora za nožne prste.
Istina, takve cipele ne bi nosila ni moja pokojna baba, pa bi i njoj preostalo da se "natakne" na platforme.

Monday 29 March 2010

Jehovini svedoci

Image and video hosting by TinyPicObično kad gvirnem u poštansko sanduče tamo me sačekaju računi za plaćanje.
Ne znam da li oni sve češće stižu ili su meni postali vremenom mrskiji? :-))
Danas pogledam u sanduče, kad ono Jehovini svedoci mi munuli letak.
Na prvoj stranici ili ti naslovnoj piše "da je Isus dao svoj život za čovečanstvo".
Logično, tu se odmah nameću pitanja "zašto je bilo neophodno da on to uradi i šta treba da radimo da bismo imali koristi od toga?"
Tako tamo piše i piše da me oni zovu da ja to saznam sutra, a na narednoj stranici piše i gde da dođem na kuru ispiranja mozga.
Takođe na naslovnoj stranici su ukomponovane fotografije nekih ljudi, različitih rasa i dobi koji se blaženo smeškaju, jerbo su "spoznali"- očigledno.
I na narednoj strani se nalaze šatro citati iz Biblije, ali netačni, odnosno onako kako su ih oni preformulisali.
Onda ispod piše da Jehovini svedoci obeležavaju godišnjicu Isusove smrti svake godine?!?!?
I naglasili su da osim što će to biti sutra, da će to biti nakon zalaska sunca?!?!?!
Dakle, potencijalni konzumenti ispiranja mozga će zajedno sa Jehovinim svedocima da razmotre značaj Isusove smrti.
Odnosno, to će sve biti upriličeno kroz biblijske odgovore.
Masnim slovima stoji da je to važan događaj.
Pa, normalno da je važan.
Važan je njima da na'vataju narod, iz-vanishu-ju im sive moždane ćelijice i dokopaju se novca i/ili kakvog imetka od naivnih!!!
Ja sam u svojoj ranoj mladosti imala posredno iskustvo, tj. drugaricu iz osnovne škole koju su zavrbovali Jehovini svedoci.
Ljudi moji, koje su to muke bile da se jedna mlada devojka prizove pameti i ponovo vrati k sebi i da prestane da veruje u ono što su joj sunuli u glavu.
To je bila bespoštedna borba i kao neposredan učesnik u toj borbi protiv njih, znam koji pakao je ona prošla.
Ako vam već nisu pozvonili na vrata, a verovatnije je da jesu, kada se to desi, ne otvarajte vrata, ignorišite.
Ako se zajebete i otvorite, počeće blagoglagoljivo da vam se čepe i da vam kenjaju o smislu života i onda je jedini lek (koji je nekulturan i efikasan) da im tresnete vrata ispred nosa.
Zapamtite, oni ne prezaju ni od čega, podmukli su, uporni i krajnje maliciozni, te čuvajte svoju decu i edukujte ih na vreme.

Friday 26 March 2010

222. dan - 224. dan

Muškarci.
Nema veze kada nisu tvoji.
A ja već odletela u plural, ha.
Opet rešavaš njihove probleme.
I lepo je kada imaju poverenja u tebe.
Pa ti kolo-kolo-naokolo, na kraju tresnu uzrok.
A krenu od posledice.
I obično neće da pričaju.
Jer koji to muški pa priča o osećanjima.
To su samo ženske fantazije o idealnom.
Spomenuh da takav ne postoji.
Čak iako smo mi idealne. ;-)))))))
Naime, da se pretpostaviti šta je problem.
Ili ne?
Da se onda makar naslutiti.
To je ono kada kažu: "Znaću da li je to to, kada probam seks sa drugom ženom."
O, da li ćeš znati?
Ili ćeš samo da se utešiš.
On je zakazao i šta sad?
Ništa, više sreće u sledećem izvlačenju.
Izvlačenje podrazumeva kontaktiranje sopstvene podsvesti.

Tuesday 23 March 2010

219. dan - 221. dan

Šta si zapustila?
Sve.
I sebe, i kuću, i obaveze.
I ništa te ne zanima.
To niko neće uraditi mesto tebe.
So?
Don't dig your own grave!
There're a lot of X who will do it gladly for you.
So?
Make your own stupid plans.
Follow yourself.
Although, it's such a waste.
What isn't?
Who are you talking to?
To yourself?
Although, it's not amusing anymore.
"...Ustani i kreni
Stražari su otrovani, konji su spremni
Ustani i kreni
Magla se digla, vani zora rumeni
Oko tebe diše treći svijet..."

Saturday 20 March 2010

217. - 218. dan

Preselim se na čas u Google Reader iz maila, kad tamo piše: "All items (1000+)".
A nisam bila tamo nekih 7 dana.
Prvo što mi je palo na pamet, da je to besmisleno.
Ne pada mi na pamet da čitam sve to.
Drugo, ako mi već ne pada na pamet da to činim, onda treba i da eliminišem viškove, zar ne?
Jer, već neko vreme na neke adrese reagujem tako što kliknem na: "Mark all as read".
To je baš tupadžijski.
I evo me sada kako sedim i blejim ko tele u šarena vrata.
Ne bih ja da se odreknem vesti.
Ali kad jedna (i to vrlo dobra) lokacija vuče 1/3 svih ovih feedova, e onda je to već problem.
To znači da mi samo oni napune Reader sa 50 vesti dnevno.
Ako se nečega ne odreknem, u najboljem, ostaje mi da čitam samo naslove.
Prebrzo se množe, a i šta će mi takva bespotrebna hrpa informacija.
I to uglavnom trovačkih.
Pa šta ako još uvek nisam ništa odlučila. :-P
Ne znam od koje adrese da se rastanem, teško mi bre.

Thursday 18 March 2010

215. - 216. dan

Dok sam danas čitala već pomenuti neobični i za mnoge teško svarljiv komad Elfride Jelinek - Bolest ili moderne žene, meni je prišla jedna žena.
Nije moderna, ali nije ni nemoderna.
Obična žena kojoj je okačeno dvoje male dece oko vrata.
Rekla mi je da joj je teško i da niko neće da joj pomogne.
U stvari, shvatila je da to što su je majka i baba nagovarale da se uda, je donekle bilo profitabilno, ali za njih.
Taj njen muž koji ju je napumpao, bar kako kaže, drugi put neplanirano, je u stvari alkos.
I ona je to veoma pomirljivo primetila još kada su počeli da se "zabavljaju".
Ja ne znam da li i nekoga od vas iritira pojam "zabavljanja", jer gde je tu zabava?!?!
Međutim, njemu ne smeta to što je alkos.
Njemu ne smeta ni to što ima ženu i dvoje dece, jer on ih i ne primećuje.
On dođe polupijan kući, dolije se i legne da spava.
Kaže ona: "Dobro je, nije agresivan, povučen je kad popije."
Pare ne daje, stipsa je, žena se pravda za svaki dinar, on za sebe ne misli da je alkos i da ima problem, ne uključuje se u živote svojih bližnjih, jer šta tu ima novo?!?!?
Baš lepo, je l' da, i skoro ugodno za poželeti svojoj sestri, majci, prijateljici, bilo kojoj ženi?!

Tuesday 16 March 2010

214. dan

Rekla sam mu: "Tebe sam najviše volela."
Ali mu nisam rekla: "Samo sam tebe volela."
Poslah mu tol'ke poruke iz dubine duše svoje, ali ostadoh bez odgovora.
Ni reč, ništa.
Prazno...
Čekala sam...
Šta?
Odavno više nije važno.
Protected by Copyscape Plagiarism Check Tool
Related Posts with Thumbnails