Friday 30 October 2009

77. dan

Večeras se spremaju prokeljčići zapečeni u rerni sa malo slaninice, pavlakom i jajima.
Jeste da i ciganin svoga konja hvali, ali ovo je stvaaaarnoooo dobro i prstiće da poližeš skroz.
Oko 650 gr prokeljčica oljuštiš od spoljnih listića i podsečeš im korenčiće (tako da ti ostane oko pola kile), zapušiš sudoperu, dobro izbućkaš u nekoliko voda, staviš u neku zgodnu šerpicu sa malo vode da se prokuvaju u sopstvenom soku (ne soliš ih u ovoj fazi).
U međuvremenu, uzmeš manju posudu razbiješ i umutiš dva jaja, promešaš i sipaš u to jednu kiselu pavlaku od 200 gr, izgnječiš čen belog luka (ako voliš beli luk, a ne mora) i malo posoliš taj "preliv".
Probarene prokeljčiće sipaš u posudu koja će da ide u rernu (ako je vatrostalna staklena stavljaš je u hladnu rernu, pa je tek onda greješ – vreme grejanja se ne računa u ukupno vreme koje treba da provedu u rerni), preliješ prethodno pripremljenim prelivom, posoliš po ukusu i gurneš u rernu da se peče oko 20-ak minuta na oko 200 stepeni (znaš da su gotovi kada ti se zarumene i nasmeše iz rerne ;-).
Po želji možeš da naseckaš sitno oko 50-ak grama mesnate slaninice i da je promešaš sa prokeljčićima (naravno, pre stavljanja u rernu), a možeš i kad izvadiš iz rerne da pospeš sa malo parmezana.
Eto, jednostavno da jednostavnije ne može biti. :-)

Thursday 29 October 2009

71. dan - 76. dan

Šta je to aktuelno ovih dana?
Pomalo sam izašla iz knockdowna, zbog ovih mojih ginekoloških zajebancija i njima sličnih.
Malo ’vatam maglu u gajbicama, jurim duhove i slično.
U ponedeljak, posle čitavih 5 nedelja čekanja i proganjanja Formeideale, smilovali su se da dođu i da konačno zamene dasku na kompjuterskom stolu.
Tu dasku su inače sami sjebali prilikom montiranja i još se pravili blesavi.
Da im nisam džudžala nad glavom dok su montirali sto (što inače mrzim da radim) ne bih ni videla.
Ne volim to, jer ne volim jajarenje.
I ne volim drkadžijsko ponašanje.
I ne preporučujem nikome Formuideale za saradnju.
Međutim, problem je što neke stvari ne možeš da nađeš po nižim cenama nigde, te nas to opet upućuje na njihov monopolski položaj i zloupotrebu istog.
Ali, dobro, ovo je Srbija i to nije neoubičajena pojava, iako se ne slažem sa tim.
U međuvremenu, stavim prst na čelo i shvatim da mi Tehnomanija duguje Garantni list od isporučenog usisivača + što su mi drpili dodatak „malu četku“.
Čekam već 3 nedelje da isprave svoju grešku.
Obećanje = ludom radovanje.
Garantni list mi je neophodan, jer bez njega mogu da se uslikam iz sve snage, ako ovaj usisivač produva u garantnom roku.
I, jeste da je dodatak „mala četka“ mali i ne toliko značajan za funkcionisanje usisivača, ali platila sam ga i hoću da ga dobijem!
Pošto ne volim Call centre, jer tamo sede Pere, Mike i Žike koje ti se ljubazno predstave imenom, bez prezimena i tamo svaki put razgovaraš sa drugom/drugim, pa moraš da pričaš priču ispočetka, poslala sam im email.
Naravno, iz najmanje 2 razloga.
1. Imam dokaz da sam to uradila
2. Imam dokaz šta sam poslala
Inače, a pogotovo kada je posao u pitanju, naš narod ne voli da dobija emailove na koje treba da odgovori, pa zato pribegavam tome, kada rešavam probleme.
To je nešto što sam naučila radeći u jednoj multinacionalnoj kompaniji.
Pošalješ mail (koleginici/kolegi, klijentu, dobavljaču, pretpostavljenom) i skineš sa sebe odgovornost, a usput sve stoji crno-na-belo.
Onda se lepo češe onaj koji je mail dobio.
A i treba da se češe.
Sada čekam da vidim šta će ovi iz Tehnomanije da smisle i da urade.
Meni se generalno fućka, jer u krajnjoj instanci odoh u prodavnicu da pokupim šta je moje.
Iz svega napisanog, mnogi misle da sam nezgodna, a ja ne mislim tako.
Ja samo tražim ono što je moje.
Zašto?
Zato što, na žalost, ako se ne izboriš za ono što ti pripada, nema te definicije po kojoj ti tvoja (neka tamo) prava garantuju da ćeš da dobiješ ono što ti pripada.
Ova rečenica može da se protumači u najširem smislu.
Ovih dana se bavim nekim poređenjima a pro po donošenja odluke koji laserski štampač da kupim.
1. Ono što je najjeftinije nije i najisplativije.
2. Mora da se uporedi cena eksploatacije štampača (cena novog tonera / sa brojem otisaka = bruto vrednost kopije (+cena jednog lista papira))
Samsungovi štampači jesu znatno jeftiniji od HP-ovih, ali ne mogu da se recikliraju toneri, ili ako i mogu ne isplati se.
Postoji pravilo da je cena novog tonera 70% od vrednosti kupljenog laserskog štampača = to ne važi ukoliko možeš da kupiš novi toner (a možeš) od npr. Perihard Inženjeringa koji ima dobru ponudu (35 evra za novi toner) i sa kojima sam sarađivala i za koje znam da su pouzdani – naravno da mi ne pada na pamet da kupujem originalne HP tonere!!!
Zanimljiva situacija na tržištu – tržište je preplavljeno Samsungovim i Canonovim štampačima, a za HP mi rekoše u Gigatronu da ga ne drže u radnji, jer je skup.
Upitah ih kako to mislite da je skup štampač od oko 110-120 evra i oni odmah pokušaše da me ubede koliko je samo jeftiniji Samsungov (oko 60 evra).
A, onda je lik prosuo tešku glupost rekavši da inicijalni toner koji se dobija u štampaču može da odštampa 500 stranica i da je pravilo da je taj inicijalni toner 30% napunjen, što znači da novi toner štampa 2.500 otisaka!!!???
Mislim se, dečko, ti ili ne znaš matematiku ili misliš da svaki kupac sedi na ušima i peca se na to što si ti rekao!!!
Najverovatnije ću sutra ili narednih dana da naručim HP-ov štampač od Gigatrona, osim ukoliko kada izvrtim još nekoliko telefona, isti ne nađem na drugom mestu po istoj ili boljoj ceni.





Friday 23 October 2009

70. dan

Divno, od sabajle sam u dobrom raspoloženju.
Nekako sam se probudila mirna i spokojna.
Mislim da je to dobar znak i da će se moj zdravstveni problem uspešno sanirati.
Zapravo, ja to hoću.
Pročitala sam jedno zanimljivo istočnjačko tumačenje u vezi sa funkcionisanjem jajnika, i to sa holističkog aspekta.
Zapravo, siže je u sledećem:
Ključ za shvatanje energetske funkcije jajnika je sposobnost prepoznavanja sopstvene kreativnosti, predavanje i priznavanje nemogućnosti kontrole ove kreativnosti putem intelekta.
Odatle potiču stavovi holističke medicine da problemi s jajnicima nastaju onda kada žena ne obraća pažnju na svoju najdublju kreativnu mudrost zbog straha ili nesigurnosti koji ima veze sa svetom oko nje, što opet upućuje na negativne emocionalne obrasce.


Thursday 22 October 2009

69. dan

I tako, došao je i današnji dan, rezervisan za redovnu posetu ginekologu.
Otišla sam u nekoj zebnji, ali sa nadom da mi se nisu povratili kondilomi; i nisu, sva sreća.
Međutim, pojavila mi se cista na levom jajniku.
Uf, to me je baš izbedačilo totalno.
Odmah sam dala krv da otklonim onu najgoru mogućnost, tj. da se uradi tumor marker CA 125, što u prevodu znači tumor marker za utvrđivanje postojanja ili nepostojanja raka jajnika.
Osećala sam se totalno trulo i sablažnjeno dok sam davala krv za ovu analizu.
Duboko verujem da je u pitanju folikularna cista koja pokazuje izostanak pucanja folikula kod ovulacije i da će svi rezultati i dalje kontrole pokazati najbolje rezultate.

Wednesday 21 October 2009

65. dan - 68. dan

Prošlo je nekoliko dana od mog pisanija.
Razlozi su višestruki.
Tačno je da mi se nije pisalo.
Ali, i pao mi je OS (ponovo).
Kapiram da mi se ni sada ne piše, ali kapiram da i nema svrhe da pisanje prolongiram, jer će mi se možda još manje pisati.
Babina sahrana je bila malobrojna, i kao i svaka sahrana tužna.
Plakala sam, jer mi je u tim trenucima prolazilo kroz glavu da nas je sve manje - mislim u porodici, i da ja nju nikada nisam ni upoznala, jer ona to nije želela.
Povraćalo mi se od popa koji je držao opelo, jer uglavnom mi se uvek i bljuje na iste.
Pop je inače izgledao poput popa.
Dakle, ličio je na drumskog razbojnika.
I tako, jedan pop na opelu, a posle juri drugu tezgu. 
Onda se drugi pop pojavljuje i prati povorku do grobnog mesta.
Opelo na Centralnom groblju inače košta 7.500 dinara, a sve je pod čuvenom parolom "ako imate".
A, ako nemate, ne znam, onda valjda – duvate.
Zanimljivo je da su "baš slučajno" pogrešili jedno slovo u prezimenu moje babe na krstu, i gle, čudna mi čuda, predusretljivi predradnik grobara se našao da to ispravi na licu mesta za 1.000 dinara.
I još toliko košta da udeneš u džep onom grobo-kopaču, itd.
Mislim, nije lako ispratiti pokojnicu u ova današnja vremena.
Brzinski mi je proletelo tih nekoliko prethodnih dana.
Uglavnom, tek noćas sam se kobajagi naspavala, i to tokom noći, za promenu.
Počinje lagano da me opterećuje moj otac i sada mi valja da smislim kako ću njega da pokrenem.
Ono realno nisam ni ja u nekoj motivisanoj fazi, ali, potrudiću se.
Opet mi ide na kur nešto o čemu sam već pisala, a to su one prepiske putem maila.
Mislim, upecala sam se ponovo da pišem i opet ne dobijam odgovore.
Samim tim nisu mi uopšte jasni ljudi koji me recikliraju iz prošlosti.
Opet ista priča, hvalospevi, traktati, ma sranje.
Čemu sve to?

Ali, nije mi ni bitno da se udubljujem u sve to...
Ili ne želim da se udubljujem u totalne nonsense...

Saturday 17 October 2009

64. dan


Noćas sam slabo spavala i vrlo kasno, ili vrlo rano, kako se uzme, sam zaspala.
Pričala sam sa ocem celo veče i pola noći.
Mislim da on ne može da prihvati smrt svoje majke.
U stvari, on je 2/3 svog života proveo živeći sa majkom, što je poražavajuća činjenica.
I to je bio njegov izbor.
U životu postoje trenuci u kojima sejemo.
A onda dolaze oni u kojima žanjemo šta smo posejali.

Friday 16 October 2009

63. dan

Danas mi je umrla baba, očeva majka, negde između 10:30 i 11:00 pre podne.
Ne osećam ništa.
Sa ocem sam celog života ni u kakvim kontaktima, i ma koliko želela tu bliskost, nje nikada nije bilo.
Sada ga čekam da dođe kod mene.
Znam da ovu noć ne može da provede sam i zato sam ja tu za njega, iako znam da on to ničim nije zaslužio.
Hvala ti  Senchy što si u svom prekjučerašnjem postu pomenula novi album Josipe Lisac.
Već n-ti put preslušavam pesmu Zvira voda, ali se ipak vraćam na pesmu Ja bolujem (fuck, I was present on that concert...).


Thursday 15 October 2009

62. dan

Večeras sam speechless.
Ne piše mi se.
Samo mogu da čitam.
I mogu da slušam muziku.
Pre muzike sam slušala tišinu.
Tišina je odabrala trenutak.
Trenutak mi je šapnuo da odlazi.

Wednesday 14 October 2009

61. dan

...Što san mi tebe noćas doziva
Da k meni hitaš bez poziva
Kako jutra da budu mi blaža?
Bejah li ti ja ikada draža?
Senke sećanja móre bez stida
Život mi se na delove kida
Još od tvog pogleda strepim…

Tuesday 13 October 2009

60. dan

X: "Dobar dan?"
Y: "Dobar dan?"
X: "Kako ste?"
Y: "Dobro, a Vi?
X: "I ja?"
Dobro je lako reći i uvek reći.
Dobro je reći dobro, ali ako nije dobro, onda nije dobro.

Monday 12 October 2009

59. dan

Danas sam bila Mica čistačica.
Do'vatila sam usisivač u ruke i isisavala đubre na sve strane, a posebno iz razmaknutih delova parketa.
Na oko je izgledalo da nema tako puno toga, međutim, napunila sam čitavu jednu kesu đubreta i radila na tome više od 2 sata.
Posle sam se bacila na brisanje parketa mopom, i kada sam sve završila baš sam bila zadovoljna.
Istovremeno, napolju je već počela kiša da pada, a i temperatura će poprilično da se spusti već noćas i tokom sutrašnjeg dana, tako da sada na miru mogu da predem i uživam.
To znači da već večeras ubacujem u pogon TA peći, da bih se sutra probudila u novom danu u toplom stanu.
Sad idem da se bacim u horizontalu i da čitam Obaminu knjigu Snovi moga oca.

58. dan

Kako ovi moji pisački dani odmiču, sve mi je teže da uklopim neku iole zanimljivu fotografiju.
U prevodu, biće da je kranje vreme da krenem da obnavljam Photoshop koji ruku na srce nikada i nisam znala najsjajnije, ali i to što sam znala sam u priličnoj meri pozaboravljala.
Opet ne mogu a da se ne bacim u neke emotivne relacije.
Znam da nekim ljudima ne vredi da pridajem značaj, ali oni sami sebi pridaju značaj time što misle da sam available upon their request.
Međutim, nije tako ili više nije tako ili ja to više ne želim; a ne želim.
Danas sam promenila fotografiju na svom profilu i postavila svoja šarena kopitašca kako lagano koračaju kao jesenjoj šumi na desktopu moga PC-ija.
Čini mi se da je ona fotografija sa okom nekako pretenciozna i delom voajerska, ili malo lupetam. ;-)

Saturday 10 October 2009

57. dan

Probudila sam se jutros nasmejana kao sunce, koje malo liči na mene.



A, onda sam popila svoju prvu jutarnju neskafu i ispalila nekoliko cigareta.


Bilo je vreme da se prione na pripremu klope i da sa "krsti" novopristigli šporet.


Krompiri su zauzeli svoje počasno mesto na šporetu.


U ravnopravnoj borbi sa krompirom su se takmičili i brokoli.


Oslić je veselo cvrkutao dok se oblačio u foliju i spremao za pečenje u rerni.



Salata je pripremljena, riba je ispečena i sada ostaje samo da kažem:
"Bon appétit, Madame et Messieurs!"

Two champagne flutes isolated over a white background photo

Friday 9 October 2009

56. dan

Danas sam prvi put u životu uzela motiku (bez kuke) u ruke - ne verovali ili da.
Niko me nije terao, to sam uradila dobrovoljno, što je još neobičnije.
Izgleda da ipak u meni teče krv neke zemlje seljaka na brdovitom Balkanu (o. a. – aluzija na "Krvavu Bajku" Desanke Maksimović).
Ni slutila nisam da osim mentalnog onanisanja, kome sam inače sklona, postoje i širi kapaciteti a pro po mojih "zlatnih" ruku.
To i dalje ne znači da ću u svoj profil, u sekciju interesovanja da dodam Gardening, jer nisam stavila ni Mental Masturbation. :-P
Kao što nisam stavila ni mnogo toga drugog, jer koga zanima da čita što to ja sve na ovom svetu volim da radim?!
Konačno, sve to nije razlog da ne kažem da sam počela da razmišljam na temu pokretanja novog bloga koji bi kačio ekonomske teme iz ugla gledanja koji nema blage veze sa onim što se uči po školama i čita po knjigama.

Thursday 8 October 2009

55. dan

Ne kucaj, uđi, vrata su otvorena!
Iznad mojih vrata večeras stoji broj 55 i on ima neko svoje značenje.
Sreću se različiti podaci, poput toga da je 55 atomski broj cezijuma, zatim to je i pozivni broj za Brazil, kao i to da je Hitler bio 55-ti član Naci partije.
Ili kako kaže Pitagorin tetraktis, mistični broj 55 se dobija sukcesivnim zbrajanjem brojeva od 1 do 10 i predstavlja nastanje svega iz jednog, tj. nosi poruku da je jedno u svemu.
Interesantno je i tumačenje da broj 5 predstavlja simbol muškarca kao mikrokosmosa (5 tačaka predstavljaju 5 nastavaka vitruvijanskog čoveka).
Broj 5 pored broja 5 bila bi ideja da su "svaki muškarac i žena zvezda"; spajanje muškog i ženskog radi generisanja savršenog jedinstva ili dopunjavanja.
Kako to divno zvuči, zvuči kao neko vanvremensko stapanje, kao ova divna B&W fotografija što tako mami uspavanu nostalgiju za vremenima kada se imalo vremena za ljubav, kada se ljubilo...



Wednesday 7 October 2009

54. dan

Konačno sam pre 15-ak minuta poslala svoj CV i propratno pismo u banku.
Budžila sam i budžila praktično ceo dan - i CV i CL, i mislim da je sasvim dobro ispalo.
E, sad ćemo da vidimo šta će da ispadne od toga.
Nadam se samo da neću morati da putujem u Novi Sad na razgovor.
Nije da mi se ne ide ponovo u Novi Sad, već je problem što su ti razgovori, a ne daj bože testovi, ranom zorom, što meni nikako ne pasuje.
Dobro, da ne palamudim unapred, dok ne vidim razvoj situacije, a onda ću već da vidim kakve mogućnosti se stvaraju.
Meni je definitivno dosta gledanja u komp za danas, jer sam ispunila puno radno vreme. :-)

Tuesday 6 October 2009

49. dan - 53. dan

Danas je na redu da se ispiše čitavih 35 rečenica, jer sam u laganom zaostatku.
I pre nego što se bacim na pisanija, napravila sam fotku koju inače uvek pravim kada moram.
To je ili pitanje više sile, ili pitanje moje lenjosti i tada vezujem više dana u jednu priču.
A možda vezujem i više priča u jednom danu.
To je ipak logičnija pretpostavka.
Dakle, nisam mogla da pišem jer me je ovaj drljavi kompić opet malo zekio.
Nahvalila sam se tu i tamo na prepuna usta kako mi je sad sve u full-u, i naravno, odmah je usledio bojkot.
Bojkot se sastojao u tome da nisam mogla da liftujem OS ni na snažne mišiće.
Titrao mi je ispred okica lepih samo sivi prazni ekran.
I, onda je usledilo čekanje od skoro 2.5 dana da dođe moj serviser i sredi ovu alu.
Neću ništa da kažem, dovoljno je što pišem, a to već govori kako stvari funkcionišu, za sada.
Malo me iritira što negde moram da zbrajam redove, no dobro.
A, sada moram da ishvalim Plato, bar u jednom njegovom delu.
Danas sam išla na papicu tamo.
I gle, čudna mi čuda, taj preskupi Plato se približio običnom smrtniku nudeći mu dnevni meni po ceni od 390 dinara.
Papila sam goveđu supicu sa rezancima, ražnjiće od belog pilećeg mesa sa ponekim parčetom paprike, tikvice i pečurke, mešanu salatu (kupus, zelena i krastavci), integralni pirinač sa medom i suvim grožđem (dosta perverzno, samo je nedostajalo malo ljutine) i sve to na kraju zaslađeno pudingom od vanile i čokolade sa sve šlagom na vrhu prelivenim topingom od čokolade.
Pa, kako da ne budem srećna kad sam napunila dupe sa ovako finim đakonijama?!
Uzgred, nisam bila solo, već sa mojim drugarom N.
N. je pretio da me udavi ko zmija žabu, ali mu ja to nisam dopustila.
I primetila sam da je danas bio belosvetski emiter negativne energije.
I to sam uspešno odbila od sebe i baš mi je drago zbog toga.
Obnovila sam kontakt sa jednom mojom bivšom koleginicom iz jedne firme u kojoj sam nekada radila.
Ona je na poziciji i u situaciji da ima kontakte, tako da ima nade da mi od nje usledi pomoć za zaposlenje, a prvi koraci su već više nego jasni.
Tačnije, već pripremam izmene u, kako bi drugovi Hrvati rekli, svom životopisu i pisamcetu što pride ide.
Nadam se da ću uspeti to tokom sutrašnjeg dana da uradim do kraja i da pošaljem jednoj gospojici u jednoj banci.
Ima tu još friških novosti.
Sinoć su na gomili stigli šporet i usisivač iz Tehnomanije.
Danas prepodne sam uveliko vijala ovlašćeni servis za priključenje šporeta.
I tu sam se provela kao što se obično i provedeš u Srbiji kada pokušaš da završiš i najbanalnjiji posao.
Vrtela sam more telefona i čak popila i šut kartu od jednog servisa, sve dok se nisam razgoropadila ko pravi nezadovoljni kupac i zvala Call centar.
Razume se, onda sam brzo uspostavila komunikaciju i postigla dogovor.
Ako bude po dogovoru, u četvrtak će moj novi šporet biti u f-ji.
Jupi-du-jupi-du, baš se radujem tome.
A, onda, ima da ga krstim tako što ću da skuvam prvi put na njemu nešto neobično.
Ali, rano mi je još da lovim zeca, dok ne postavim ražanj...

Thursday 1 October 2009

48. dan

Ubacila sam se u neko dobro raspoloženje večeras, jer mi je to praktično jedino preostalo.
Danas sam umalo bila pravi otirač, ali sam se na vreme povukla i izašla iz konfliktne situacije.
Nimalo me to ne raduje i ne mislim da sam bilo šta time postigla, ali čini mi se da po prvi put u životu nisam imala poriv da uzvratim istom merom.
Mislim da je to dobro za mene, jer čuva mene, a ionako sam bila kolateral i ništa više.
Sutra ću da idem, između ostalog, na Sajam meda na Tašu da počastim sebe bar u narednih pola godine sa kvalitetnim medom.
Nekako osećam da se filtriram na neki čudan način i da sam toliko blizu sopstvenoj suštini danas, a to baš i nije strano, ali dubina te spoznaje opet i nije tako česta.
Nisam ni na speedu, ni na LSDu i sličnim govnima, ali nekako sam high... on the good trip...
Protected by Copyscape Plagiarism Check Tool
Related Posts with Thumbnails