Friday 21 August 2009

7. dan

Ponoć skoro već je i ja samo što se nisam pretvorila u bundevu. ;-)
U međuvremenu sam se primila da ne treba da prekrečim stan u belo.
Pa mi uleteo trip sa Feng Shuijem, pa sad kontam strane sveta u prostorijama.
Naravno, nemam nameru da opalim full colour, zbog budžetskih ograničenja, ali da se malo ipak udari po tonerima, to će da bude 100%.
Sad ću da se istuširam i bacim malo na podatke na Netu oko ovo priče.
Već sam odredila ili mislim da sam odredila osnovni kolorit, ali sad ću da čekiram da li to pije vodu.
Baš sam nestrpljiva i jedva čekam da uronim u to.

Thursday 20 August 2009

6. dan

E, pa večeras nisam sama.
Kod mene je, 'ajd' da ga tako nazovemo mamin dečko.
Tako da ja sad kuckam ko skojevac ove redove.
I tako će verovatno da bude i narednih nekoliko večeri.
A, onda ću verovatno da se totalno offujem sa Neta kad otkačim komp i ištekam ga skroz iz struje.
U međuvremenu ću da beležim u blokče mojih 7 rečenica, pa ću da ih prepišem.
Inače, danas sam imala kratak spoj u glavi, jer mi je došlo u trenutku da bukvalno pobegnem od kuće, što ima veze sa ovim jebenim molerskim radovima.

Wednesday 19 August 2009

5. dan

Večeras se osećam manje umorno, nego prethodne večeri.
Ta-na-na-na, a sutra konačno počinju ti veliki molerski radovi.
I tek će nam biti potrebno mnogo snage da izguramo sve to.
Mi kao glumimo neki trojac, a u stvari smo dvojac (bez kormilara).
Možda će biti dana kada neću na oči moći da gledam od umora, ali potrudiću se da dopunim ove redove regularno.
Ova moja mačka mi nije baš ni od kakve pomoći.
U stvari, ona mi, kako ono "mudro" prozbori neka politička džukela na TV-u, pruža moralnu i principijelnu podršku - s kojom mogu da obrišem rosnu guzicu. ;-)

Tuesday 18 August 2009

4. dan

Lepo je ovo veče, iako vlažno, ipak se (konačno) oseća prijatna svežina.
Meni, sada, posle celodnevnog fizičkog rintanja prija sve.
Radi se na pripremi kevine gajbe za krečenje.
A tu ima posla preko glave, jer je stan zapušten totalno.
Pošto od pričanja priči nema ništa, lepo smo zasukle rukave i crkavamo na 30+ rintajući.
Posebno, što me je čekao dodatni posao kada se vratim kući, a naročito sav onaj koji sam jutros batalila da bi napisala, tačnije prepisala iz bloka u kome sam sve to beležila (negde između dešavanja u sebi i oko sebe) friški postić na mami blogici.
Sada mi sledi jedno toplo tuširanje (svrbi me svaka tačka na koži od osušenog višeslojnog znoja) sa ostacima ili ti otpacima Lushovog sapuna, šmrc, šmrc, jer takvih nema više da se kupe u zemlji Srbiji.

Monday 17 August 2009

3. dan

Toliko sam se iscrpela pišući članak na mom drugom blogu - pročitaj ovo - da mi uopšte nije preostalo snage da bilo šta pišem.
Pošto - the promise to myself is worth of keeping, I'll proceed.
Stvarno me je sjebao ovaj podatak koji sam pročitala o našem vrlom glumcu Branislavu Lečiću.
I stvarno mislim da je govnar i prodana duša.
Ali, ja svakako neću biti među onima koji će da pevaju tužnu pesmu Susan Boyle, pod radnim nazivom "I Dreamed a Dream".


Hahahaha, the only problem is the dream had never came true.
Kako je prošla Susan, tako će da prođu i svi mučeni kandidati koji budu seli u "vruću stolicu" Branislava Lečića.

Sunday 16 August 2009

2. dan

Odjednom, kao grom iz vedra neba, na sve strane rasprostiru se zvuci koje sam imala prilike da čujem u zemljama islamske veroispovesti.
Celo naselje se ori i trese, i kao da iz svake kuće dopire memla džamahirije.
Izašla sam napolje da vidim odakle dolaze ti jezivi i sablažnjivi zvuci i otprilike uspela da ih lociram.
Onda sam pobegla brže-bolje kući (koliko me noge lagane nose), pozatvarala sve prozore, uključila klima uređaj i pojačala mile zvuke MFM radija.
I konstatujem, 100% je neka ciganska svadba i ovo sranje će da se ori 3 dana.
Eto, i ne preostaje mi mnogo toga nego da dočekam jutro da bih otvorila prozore i pustila svež vazduh i zrake sunca u svoj dom.

Saturday 15 August 2009

1. dan

Ovaj dan je mogao biti nekako blag i inspirativan, da u jednom trenutku nisam podlegla medijskom pritisku.
Sa svih strana su pljuštale užasne vesti o izvitoperenim silovateljima, užasnim klinkama što prebijaju metlom svoju drugaricu, priči o pandemiji meksičkog gripa, plašenju ljudi na sve moguće i nemoguće načine.
Osetila sam kako mi se prevrće utroba, ali nisam isključila TV.
Pošto za čitanje nisam imala strpljenja i koncentraciju, pokušala sam da pronađem nešto smislenije i na TV Avali sam odgledala emisiju Slatka moja.
Ta emisija je u meni otvorila iznova nova-stara pitanja o Beogradu, onima koji su se ovde rodili i onima koji to nisu.
I našla sam se u rečenici koju je izgovorila Ružica Sokić, a koja glasi: „Ja nemam osećaj da je ovo grad u kome sam rođena!“
E, pa ni ja odavno nemam osećaj da pripadam ovom gradu, jer današnji Beograd nije grad u kome sam rođena i nemam više ni sa kim, ni protiv koga, a ni za šta da se borim.
Protected by Copyscape Plagiarism Check Tool
Related Posts with Thumbnails