Sunday 25 April 2010

255. dan

Freddy Pictures, Images and PhotosNeuropsihijatar ga je pitao: "Zašto vi sakatite pse?"
"Ja sam gladan nečije krvi!"
"Da li biste tako sakatili i sopstveno dete?"
"To je moja krv i moje meso" - pa imam i ja obzira, nisam ja lud.
"Molim vas, prestanite da vitlate tom sekirom iznad moje glave."
"Ah, da, to mi je alatka, ja sam drvoseča u šumi zalutalih umova.
Ja sad idem kući, inače ću ti se krvi napiti i nemam više vremena za ćaskanje sa tobom!"

251. dan - 254. dan

Valjalo je prekratiti vreme.
Ko za kurac nisam imala gde da sednem i da popijem kafu.
Izbor je bio između napičenog kafića, adrenalinske kladionice i sumornog bifea.
Kafić je mirisao na ološ "krema" srpskoga koji tu obitava.
Odmerila si me od glave do pete kada sam ušla.
Ne uklapam se u programsku koncepciju enterijera i klijentele.
Strogo poslovno, ništa lično.
Uzela sam novine da čitam, sela i naručila kapućino i česmovaču.
Donela si mi kapućino u kome je bilo više pene nego sadržaja.
Voda je takođe bila sve samo ne tekuća, tj. tekuća, ali ustajala.
Strogo poslovno, ništa lično.
Važno je da si to upakovala u kvazi-fancy šoljicu made in China i nadrkanu čašu na izuvijanoj nozi.
Pored mene su neki pederi pili jebeni ceđeni juice.
A u Srbiji je juice = sok od pomorandže, i to je "dobro" da stranci znaju kad ovde dođu.
Tvoji robovlasnici su otišli da nešto "gricnu" u obližnjem fancy restoranu.
Ambijent je beskrajno šabanski, ali uglavnom su šabani tvoja klijentela.
Muzika mi je umalo oparala uši sasvim.
Ništa lično, strogo poslovno.
Ispila sam 2 gutljaja kafe i olizala penu pomoću kašičice.
Eto, toliko vredi jedan kapućino od 129 dinara.
Pročitala sam novine, ostalo je još da izmirim račun i da krenem.
Zaokružila sam ga na 150 dinara koje nisi zaslužila, ali me je zanimala tvoja reakcija i pružila ti novčanicu od 200 dinara.
Iako si u kasi imala sijaset novčanica od 50 dinara, vratila si mi dve od 20 i jednu od 10 dinara.
Strogo neposlovno, ništa lično.
Pogledala sam novčanice i videla da su "budžene" od različitih delova, one dve od 20 koje si mi poturila, dok je onih 10 dinara na vrhu bio paravan.
Strogo neposlovno i vrlo bezobrazno.
Rekla sam ti: "Devojčice tvoja cena je 21 dinar!", i ti si popizdela i zamenila ih konačno za jednu "validnu" od 50 dinara.
Ovo je bilo vrlo lično!

Wednesday 21 April 2010

248. dan - 250. dan

Što sam se sada obradovala.
Otvorim frižider i prvo me ladne promaja iz njega.
To baš i ne zvuči radosno.
Ali, zato na drugi pogled, uzmem litarski jogurt koji stoji u kesi iz samoposluge, jer, naravno nije mi palo na pamet da ga izvadim iz kese već danima i tamo nađem dva pakovanja žvaka.
Jupi, a ja već odavno otpisala te žvake i mislila da sam ih zaboravila na kasi.
Čak sam popila i kritiku da sam kreten koji ne kupi "male" stvari sa kase.
E, pa nisam kreten. :-))))))))
Tražila sam danas podatke na netu o koferima i putnim torbama.
I naravno, shvatila da je izbor do mojega.
Il' ćeš da pljuneš kintu, il' ćeš da rolaš Kineza.
U stvari, sve su to Kinezi, sa varijacijom na temu "no name" i "brand name".
Logično, ja bih da se jebem, a da mi ne uđe.
Hoću da dam malo para, a da mi ne ostane drška u ruci ili da mi blajzne rajsferšlus iz cuga, pa da mi ispadnu demode gaćarone.
Da li da ipak pozajmim kofer? :-))))))))
Isto tako, zanimljivo je kako mi raste apetit, da ne kažem alavost kada gledam digitalne fotoaparate.
Budžet slab, a želje nerealne.
I krenem da gledam one skromnijih performansi i cena, pa onda pomislim, ma daj, kad kupuješ, kupi nešto što valja.
I tako brzo stigneš od 100-inak evra do 350-ak evra.
Dobro, bar maštanje ne ište ništa, osim potrošenog vremena.
Da li da pozajmim i fotoaparat?
Na kraju, super, ako sve mogu da pozajmim, eto meni para za putovanje. :-))

Sunday 18 April 2010

247. dan

Juče sam krenula na Adu u šetnju, ali nisam stigla tamo gde sam krenula.
U trenutku kada sam shvatila da autobusa nema ni od korova, rešila sam da se zaputim peške preko Brankovog mosta, Ušća, do zemunskog keja.
To je trasa koja za mene ima snažno emotivno značenje.
Kraj oko hotela Jugoslavija je kraj u kome sam odrasla i za koji me vežu uglavnom lepe uspomene.
Ali, to odavno više nije kraj u kome sam ja provela svoje detinjistvo.
Sada je taj potez zapravo parada kiča, pretrpana narodom i splavovima koje nikako ne ljubim.
I zapravo ceo Beograd je jedna popalančena tvorevina i to nije grad u kome sam ja odrasla.

Saturday 17 April 2010

245. - 246. dan

Prvo pročitajte moj u trenutku pisanja ovog posta - poslednji buzz (Ženskih top 10 "okidača").
To vam je suma sumarum ovog teksta.
Drugim rečima,  svega što vi kao žena potajno želite, ali se stidite to da priznate.
Je l' pokušavate da ga zamislite, a,a,a?
I sebe sa njim, mmmmmm?!

Dakle, dok vas on bode neobrijanom i neurednom bradom starom nekoliko dana, vi se presamićujete preko njegovih maljavih i znojavih grudi.
Romantično, je l' da?!?!?
Pošto je štreberski nastrojen, pročitao je tone i tone knjiga.
Zato je stekao trajne očne probleme u vidu visoke dioptrije, pa je polućorav i zato nosi naočare.
Jebiga, ne može i jare i pare da se dobiju - osim u reklamama za bankarske kredite. :-D
Nema veze, vi ste dobra žena i zato ćete da plačete i vi sa njim uz tužan film, ali od muke, jer morate da mu čitate sve titlove.
Proseda kosa je tako seksi, i ponekad vas u krevetu podseća na vašu pokojnu babu.
Sve se to da nadomestiti, jer on baršunastim glasom pevuši dok igra dodole prizivajući gol za svoj omiljeni fudbalski klub.
Pa kako onda da ne "otkinete" skroz?!

Thursday 15 April 2010

244. dan

Danas sam čitala od trivije do ekonomije, pa mi pripala muka (kao i uvek).
Na šta želim da vam skrenem pažnju?
Nije za zanemarivanje sledeći podatak: droga za silovanje
Trivijalno ili ne - ispovest u Cosmopolitan-u.
Dalje, svratite na moj Google Buzz - ponekad.. :-)
I još, ako baš morate (a morate jer nemate izbora) da kupujete u tajkunovom Maxiju, probajte italijansko crveno vino Il Serrone u tetrapaku (oko 120 din. je 1 l).
Kad sam već kod tajkuna da vam kažem da je i neki mix finih gricki (lešnik, grožđice, brazilski orah, lešnik, kikiriki...) na sniženju, a da paše, paše, probala ja sve to na gomili :-)

Wednesday 14 April 2010

242. - 243. dan

Razgovori jednog ožalošćenog pogleda
Sve su topliji
I sve jefitniji
To majko nije otuđenje
Ja ga obilazim
Kao govno na stazi
Majke mi, vidim ga lepo
Neka mi napravi prolaz
Neka mi pročisti pogled
Da kafu na miru popijem
Da želju u soc ubodem
Ni da mi puniš paprike ti ne bih dala
Za priču ti nemaš materijala
Jebo te i Tito i svi redom od Vardara pa do Triglava

Monday 12 April 2010

241. dan

Za dame i gospodu koji praktikuju da se pedikiraju - ima novosti.
Naime, nije više neophodno da testerišu i rondaju do krvi po vašim ogrubelim petama i prstima.
Postoje ribice koje se zovu Garra Rufa i koje slatko grickaju vašu mrtvu kožu.
Sad, kako one znaju kad je dosta i da li znaju, to mi nije jasno, a i treba pripaziti da vam ne uvale pirane. :-D
I da li peru te ribe ili se one prežderavaju pa povraćaju u nekoj "novoj" vodi ili svi trpaju kopita u istu vodu, bljak, to ne znam.
Kakav je osećaj, to najbolje mogu da opišu oni koji su probali - meni na prvi pogled deluje odvratno i podsećaju me na pijavice.
Za one koji žele da se upuste u ovaj hit biznis, našla sam ovu lokaciju.

Sunday 11 April 2010

238. dan - 240. dan

Ja živim u krdu.
I nosim na jeziku glas.
Stoka je opasana lancima.
Za nju klanje je spas.
Stavi glavu ovde bliže.
Spusti se na kolena još niže.
I poliži mi, jer to ti je na dar.
Ne veruješ?
Onda ništa.
Žedan si?
A ne pije ti se moja voda?!
Gladan si?
Ne uzimaš ono što ti namećem?!
Ne smeješ se više.
Što ne pokušaš da se smeješ sebi?
Gnječi te savest?
Cedi ti se mozak?
Ili ti puca kurac za sve?!
U pehar sam sipala žuč.
Dođi da nazdravimo.
Pa nategni naiskap i do kraja!

Thursday 8 April 2010

236. - 237. dan

Od oluje se sakri
I ne leti u duga nebesa

Ti nisi ptičja glava
Da sijaš na sunčevom repu

Ti nisi moja pesma
Da svetliš u mraku

Tebe ne zamišljam
Kao oreol nad glavom

Do tebe ne dopire
Poziv mog htenja

Tebe niko ne želi
U času tvoje praznine

Stalno mi se opireš
Kao da zalud (ni)je sve

Tuesday 6 April 2010

231. dan - 235. dan

Došlo mi je jednog dana, onako, od tuge zasjaše oči moje...
Htedoh da te upitam gde si i zašto baš sada?
Što ne javi mi se ranije?
Da te se setim, pa da poletim.
Da te dočekam srcem svojim, a ne tuđin ruku da ti pruži i da veruješ u ono što ti nudi...
Šta li si ti čekala svo ovo vreme?
Zašto si patila?
Zašto nisi svratila makar na tren, tek tako, u prolazu da me pozdraviš?!
Čuje se topot vremena koje jezivo udara po duši i ne pita te kako ti je i šta se sada sa tobom zbiva.
A ja te još uvek volim.
Daj, dođi još jednom na ono naše mesto...
Na mesto što pod tvojim toplim prstima tinjaše tiho i leteše delovi srdaca naših kada si mi rekla: „Odlazim!“
Tada sam mislio, a danas znam, da je to još jedan od tvojih hirova koje običavala si da zadovoljiš u tuđim rukama.
Izjutra bi se ponovo meni vraćala sa beskrajnom tugom u očima i pitanjem: „Da li ćeš mi oprostiti?“
Ti dobro znaš koliko si puta jecala zbog toga i govorila da se to nikada više neće ponoviti.
A onda si narednog dana bivala ohola kraljica, pretvarajući me u slugu svojih potreba. Mislila si da ja to ne primećujem, jer ti nikada to nisam pokazao.
A ja sam te čekao, misleći da si još devojčica i da ti je potrebno vreme da postaneš žena.
Nisam te požurivao, jer sam osećao da bol koji sebi nanosiš, hoćeš da bude bol koji bi meni zadala.
Bolelo me je, draga moja, ali ne kao muškarca, već kao čoveka koji ti je sve oprostio.
Lebdeo je taj prokleti osećaj beznađa koji me je dovodio do ludila i bacao na sve strane ovih zidina.
Dugo sam te tražio i čekao, nadajući se tvojim suzama kada me vidiš kako kopnim bez tebe.
Nisi se više nikada vratila...
Danas si ti žena, nesrećno udata za čoveka koji te nikada neće razumeti.
Deca ti rastu kao biljke u saksijama.
Ljubavi, zalij ih mojim suzama, jer to je sve što sada imam da ti dam.
A što nisu naša, to bih ti uvek oprostio.
Samo mi se vrati da ti pružim ljubav od koje si pobegla.

*    *    *
Ja sam patetičan i jadan samom sebi.
Pa šta ima veze ako se ovo stvarno i desilo u mom životu.
Kažu da muškarci retko pišu ovako nešto.
Oni pišu o nekim „važnim“ i „velikim“ stvarima.
Meni je ljubav prema jednoj ženi bila važna i velika.
I baš zato nisam hteo da je „pustim“.
Mogao sam sve ovo da napišem u ženskom rodu...

Thursday 1 April 2010

228. dan - 230. dan

Pošto sam danas napravila širu turu koja je između ostalog uključivala i centar grada primetila sam ponešto.
Našla sam se u jednoj pekari na Slaviji gde se narod gurao kao da dele džabe zlatnike.
Narod je stoka i to se iznova i iznova potvrđuje kada ih čovek osmotri na gomili.
Ko me je terao da ulazim u pekaru i da glumim malog Mujicu?!
A dobro, bila sam gladna i htela sam da probam nešto novo, što do sada nisam imala prilike da probam.
Učinilo mi se da sam odabrala dobro mesto.
Međutim, nekako se izborim da dođem do pulta i ne jednom, nego 5 puta ja izustim, a neka budala me preseče.
Posle petog puta i mom strpljenju je došao kraj i ja sam obešenog nosa otišla u drugu pekaru.
Priznajem, pre toga sam opsovala.
Stvarno mi je muka kad pogledam koliko ljudi nemaju trunke kućnog vaspitanja, niti obzira i koliko je njihova gramzivost evidentna i u naizgled beznačajnim svakodnevnim situacijama.
A ja mislim da se baš na sitnicama ljudi raspoznaju kakvi stvarno jesu.
Ja nemam običaj da gledam izloge radnji ako ne nameravam nešto da kupim, a pošto su mi pale na pamet neke prolećne cipele, "okuražila" sam se da bacim pogled na praznoliku ponudu.
U stvari, ponuda je mainstream-ovana sa varijacijama na temu.
Prošla sam već solidan broj izloga.
U sred Kneza zinem pred izlogom.
Naime, videh cipele koje se najčešče sreću u niskobudžetnim pornićima, a to su ove sa raznim platformama, pa one šatro čizme sa otvorenim prstima, i sve na tu temu.
Visina štikle je kao što sam pomenula u ovom postu tj. veličine je prosečog penisa u erekciji.
Dakle, radi se o obući predefinisanoj za domino dame ili one koje će prevashodno da drže noge uvis ili pak u različitim pozama da dosegnu pogodnu koitalnu visinu.
I onda sam pukla od smeha, jer je pored mene stao mladić sa devojkom i prokomentarisao: "Sado-mazo, bog-te-mazo!"
To je jedan strana ponude, a druga strana su ultimativni bapski modeli i oni sa pačećim kljunom, što izazivaju trajne deformitete usled hroničnog nedostatka prostora za nožne prste.
Istina, takve cipele ne bi nosila ni moja pokojna baba, pa bi i njoj preostalo da se "natakne" na platforme.
Protected by Copyscape Plagiarism Check Tool
Related Posts with Thumbnails