Tuesday 6 April 2010

231. dan - 235. dan

Došlo mi je jednog dana, onako, od tuge zasjaše oči moje...
Htedoh da te upitam gde si i zašto baš sada?
Što ne javi mi se ranije?
Da te se setim, pa da poletim.
Da te dočekam srcem svojim, a ne tuđin ruku da ti pruži i da veruješ u ono što ti nudi...
Šta li si ti čekala svo ovo vreme?
Zašto si patila?
Zašto nisi svratila makar na tren, tek tako, u prolazu da me pozdraviš?!
Čuje se topot vremena koje jezivo udara po duši i ne pita te kako ti je i šta se sada sa tobom zbiva.
A ja te još uvek volim.
Daj, dođi još jednom na ono naše mesto...
Na mesto što pod tvojim toplim prstima tinjaše tiho i leteše delovi srdaca naših kada si mi rekla: „Odlazim!“
Tada sam mislio, a danas znam, da je to još jedan od tvojih hirova koje običavala si da zadovoljiš u tuđim rukama.
Izjutra bi se ponovo meni vraćala sa beskrajnom tugom u očima i pitanjem: „Da li ćeš mi oprostiti?“
Ti dobro znaš koliko si puta jecala zbog toga i govorila da se to nikada više neće ponoviti.
A onda si narednog dana bivala ohola kraljica, pretvarajući me u slugu svojih potreba. Mislila si da ja to ne primećujem, jer ti nikada to nisam pokazao.
A ja sam te čekao, misleći da si još devojčica i da ti je potrebno vreme da postaneš žena.
Nisam te požurivao, jer sam osećao da bol koji sebi nanosiš, hoćeš da bude bol koji bi meni zadala.
Bolelo me je, draga moja, ali ne kao muškarca, već kao čoveka koji ti je sve oprostio.
Lebdeo je taj prokleti osećaj beznađa koji me je dovodio do ludila i bacao na sve strane ovih zidina.
Dugo sam te tražio i čekao, nadajući se tvojim suzama kada me vidiš kako kopnim bez tebe.
Nisi se više nikada vratila...
Danas si ti žena, nesrećno udata za čoveka koji te nikada neće razumeti.
Deca ti rastu kao biljke u saksijama.
Ljubavi, zalij ih mojim suzama, jer to je sve što sada imam da ti dam.
A što nisu naša, to bih ti uvek oprostio.
Samo mi se vrati da ti pružim ljubav od koje si pobegla.

*    *    *
Ja sam patetičan i jadan samom sebi.
Pa šta ima veze ako se ovo stvarno i desilo u mom životu.
Kažu da muškarci retko pišu ovako nešto.
Oni pišu o nekim „važnim“ i „velikim“ stvarima.
Meni je ljubav prema jednoj ženi bila važna i velika.
I baš zato nisam hteo da je „pustim“.
Mogao sam sve ovo da napišem u ženskom rodu...

2 comments:

  1. Ma idi bre ženo! Nema te danima, i onda dođeš da me razbucaš ovim svojim...svojim...
    Ma...!

    ReplyDelete
  2. nisam siguran da je ovo napisano u zenskom rodu.

    ReplyDelete

Note: only a member of this blog may post a comment.

Protected by Copyscape Plagiarism Check Tool
Related Posts with Thumbnails