Sunday 27 June 2010

314. dan - 318. dan

Jednom davno u jednom selu živela je sa mamom, tatom i mlađim bratom jedna devojčica.
U kući pored njihove živeo je monstrum.
Niko tada nije znao da je monstrum.
Svi su znali da je "malo čudan".
I po selu se pričalo da je lečen na psihijatriji, da je silovao jednu ženu.
Ali, i da nikada nije odgovarao pred zakonom i ljudima zbog tog zlodela.
I ljudi ko ljudi, samo su pričali, širom zatvorenih očiju, ali ništa nisu preduzimali.
Priča se i da je upućivao vulgarne poruke ženama - i tada su ćutali.
Devojčica i njen mali bata su ostali sami u kući jednoga dana kada su mama i tata otišli na posao.
Monstrum se došunjao do ulaznih vrata njihove kuće, uprepodobio se i namamio devojčicu lažnim obećanjima da pođe u šetnju sa njim.
Obećao joj je da će da je vodi na najlepše puter kifle koje je pravio u pekari u obližnjem gradu, u kome je bio zaposlen.
Devojčica je volela puter kifle i radovala im se.
Ali, iznenada, devojčica je shvatila da ne idu nigde i da je on vodi ka svojoj kući.
Pokušala je da otme svoju malenu ručicu iz njegovih prljavih šapa.
On ju je još jače stegao, devojčica je zajecala i počela da plače.
Monstrum ju je ščepao preko grudi, divljački prislonio na svoj torzo i stavio joj svoju smrdljivu šapu preko usta.
Osvrnuo se levo, desno, napred i nazad i video da svedoka meštana nema, potrčao ka kući, šutnuo nogom polurazvaljena vrata i bacio devojčicu na krevet u kujni toliko snažno da je udarila glavom o ivicu stola pored kreveta.
"Kurvo mala, sve ste vi iste, platićeš mi za ovo cmizdrenje!"
Devojčica se tresla kao prut od straha, od užasa i tiho jecala, jedva plačno moleći neumoljivog.
"Čiko nemoj da me povrediš, ja sam dobra devojčica."
"Dobre devojčice ne plaču, ti si nevaljala devojčica i sada ću da te kaznim!"
Istovremeo je gladio nabreklinu u svojim govnima umazanim gaćama.
"Vidi šta čika ima za tebe, veliki lilihip, posluži se", prinoseći svoj polni organ ustima devojčice.
Devojčica je plakala i molila.
"Čiko pusti me, pusti me, molim te, pusti me da idem kući kod mame, tate i bate, obećavam da ću biti dobra i da nikome ništa neću da kažem."
"I nećeš da kažeš, samo mrtva usta ne govore!"
Strgao je odeću sa devojčice, dok je vrištala, išamarao je i nabio svoj polni organ u dečju vaginu.
Devojčica je urlala od bola, od užasa, od straha, od jeze, od bola, od užasa, od straha, od jeze, dok je krv iz nje liptala na sve strane.
"Ćuti, ne deri se, pička ti materina, brzo ću da završim sa tobom!"
Devojčica je urlala od bola, od užasa, od straha, od jeze, od bola, od užasa, od straha, od jeze, dok je krv iz nje liptala na sve strane.
"Ćuti, ne deri se, pička ti materina, neko će da te čuje!"
Devojčica je urlala od bola, od užasa, od straha, od jeze, od bola, od užasa, od straha, od jeze, dok je krv iz nje liptala na sve strane.
Stavio je svoje krvave ruke oko njenog nejakog vrata i dok je silovao, stiskao je sve jače, i jače i jače.
Devojčica više nije puštala ni glasa od sebe.
Izvadio je svoj polni organ iz dečje vagine, ovlaš obrisao krvave ruke o štrokave pantalone, silovano i mrtvo telo deteta bacio u dvorište kuće i pobegao sa mesta zločina.

Tuesday 22 June 2010

312. - 313. dan

Pošto sam obnarodovala da tražim dečka, sad mi je nekako lakše.
Istina, ne polažem značajna očekivanja da ću ga i pronaći, ali otkud mogu to da znam dok to i ne probam. :-)
I sad pomislim, to je nekome smešno, možda žalosno, pa čak i jadno.
Ali, ja sam htela i taj momenat lične emotivne ispraznosti u svom životu da ogolim do kraja.
Onda razmišljam koliko me samo "košta" to moje ogoljavanje?!
Šta košta, neka košta, ja i dalje tražim Njega!
Ja ne znam da li bih volela da sam neko drugi?
Sasvim sigurno da ne bih volela.
Ipak, mislim da bi mi nekako bilo "lakše" u životu.
Ali nije mi lakše.
Ili se zavaravam da bi mi bilo lakše?
Kako god, ono što je za mene poražavajuće je da četiri godine unazad ja ne uspevam da osnujem relativno stabilan emotivni odnos sa muškarcem.
Izgleda mi kao da me je nešto pregazilo, da li vreme, da li činjenica da sam postala zanimljiva onima sa kojima ja ne vidim sebe, šta već.
I ja sam se na izvestan način povukla u sebe, jer drugačije ne mogu da podnesem "stvarnost"?!

Sunday 20 June 2010

305. dan - 311. dan

Mogla si da radiš i neki drugi posao...
Zašto je posao uopšte bitan?
Neki ljudi se određuju kroz svoje zanimanje.
Iskreno, mislim da je to tako jebena zabluda.
Neki ljudi se opet definišu kroz vrstu posla koji obavljaju.
I to je takođe zabluda.
Dobili ste više nego pristojan novac na lutriiji.
Pitanje je: „Da li biste ikada nakon tog saznanja otišli na posao da nadničite ili ne?“
Zašto ne?
Zašto da?
Zašto je većini ljudi nametnuto da su oni „korisni“ članovi društvene zajednice samo ako rintaju?
Zašto su oni koji ne rintaju beskorisni?
Šta je tu korisno uopšte?
Da, nisam vam rekla, ali počela sam ponovo da nadničim.
Zašto?
Jednostavno, treba mi novac za egzistenciju.
Istina je da zarada nije adekvatna cenama na pijaci, dažbinama i ličnim prohtevima.
No, solucija nije bilo u izobilju.
Vreme je prolazilo i šanse su se smanjivale.
Uzela sam vrapca, nisam čekala nepripitomljenog goluba.
Da li sam zaodovoljna?
Čime?
Poslom?
Ne tražim u poslu zadovoljstvo.
Kao što rekoh, ne rintam zato što to volim, već zato što živimo u monetarnoj ekonomiji.
Da, ja se razumem u tu priču.
Da li imam nešto od toga?
Ne, jer posao koji radim ne zahteva fakultetsko obrazovanje.
Da li imam ličnu satisfakciju?
Ne.
Osim kada izađem sa posla i radim ono što ja hoću.
Odavno više ne živim u „toplom“ bračnom „zlatnom“ kavezu.
To ima svoju cenu koštanja.
A ja sam oduvek bila spremna da je plaćam.
Ko nije, i dalje sedi u braku koji nije ni za kurac krasni.
Ali, to nije osuda, to je konstatacija.
Jer, nije lako biti sam/a.
Ali još teže je biti u besperspektivnoj zajednici.
Da li ste vi videli bračnu zajednicu koja (na duže staze) zrači pozitivno?
Ja nisam.
Nisam ni sebe videla u tome.
Sorry, nije podsticajno, ali je tako.
Jer ne treba brkati pojmove ljubavi i braka.
Brak je ugovor.
A da li i koliko dugo ćete voleti nekoga, to ne odlučuje „papir“, nego vaše srce.
No, uprkos tome brakovi „opstaju“.
Zašto?
Jer je tako lakše.
Jer nije jednostavno rekonstruisati sopstveni život od nule...

Sunday 13 June 2010

303. - 304. dan

Dakle, ta-na-na-na, ja probala suši (prvi put u životu) i ostala živa, iako je Miodrag bio u pravu da od presne ribe - mož' i da se capne po ovoj vrućini. ;-)
Ljudi, za džabe da se degustira na Festivalu hrane i pića skoro da nema ništa - to da znate i da odrešite kesu ako idete, da ne bi blejali u hranu dok vam curi vodica na usta i eventualno jeli pohovane sojine šnicle koje su besplatne.
Da se fokusiramo na to šta smo moja drugarica i ja danas iz'ele tamo, osim malih rolnica od lososa i krabe koji je pravio Ikki Sushi Bar, a gde je porcija koštala 200 dinara.
Restoran Zaplet je u svojoj ponudi imao jagnjeću kapamu za 80 dinara koja je bila fenomenalna.
To znači da u jednoj čaši dobiješ jagnjeću kapamu, onda oni izvade smrznuto kiselo mleko i ubace ga u čašu + stave kockicu tečnog azota i to se dimi sve vreme dok klopaš i deluje totalno blesavo, a pri tom ti ne uradi hemijski piling face. :-))
Restoran Šeher koji je promenio ime i ambijent u fancy varijantu Sheher Park Cafe je imao u svojoj ponudi fine kanapee sa cenom po komadu od 50 dinara.
Probale smo 3 sorte kanapea i to: od mariniranog lososa blago začinjenog mirođijom na podlozi od pomorandže; pršute sa tzv. marmeladom od crvenog luka koja podseća na neku sortu marinade i pečenih gambora na salatici od avokada.
Svaki kanapeić je u svojoj podlozi imao onu zelenu salatu što ima krecave ljubičaste vrhove, a koja se zove lollo rosso.
I na štandu restorana Trpeza koji gaji tzv. sporu hranu smo probale jelo pod nazivom Saint Germaine, što je u stvari biftečić u sosu od čokolade i flambiranih višanja i dobile smo pride neke krompiriće koji su pre prženja umočeni u neke začine koji im prave koricu, pa ispečeni u fritezi.
Moje mišljenje je da ti krompirići ne idu uz taj biftek, ali to je stvar ličnog ukusa.
Dobile smo i fini integralni hleb sa semenkama suncokreta i kukuruzni hleb i porcija je koštala 250 dinara.
Što se cena tiče, uopšte uzev, ne mislim da su nešto značajno promotivne i niže, ali one odgovaraju serviranim količinama. :-)
Propratni tzv. program ne bih komentarisala previše, jer se to svodi na reklamiranje prisutnih, neizbežne i valjda "jedine" voditelje Dragana i Goricu, poznate kao bivše voditelje jutarnjeg radijskog programa B92 koji su sada zaposeli radijski etar državnog aparata i odvratnu tehno muziku koju su puštali DJ-evi, a za koju smatram da joj je mesto na velikoj bini Exit festivala, ali ne i na ovoj manifestaciji.
No, taj muzički utisak se popravio kada smo na pozornici gornjeg dela Kališa sele i slušale klasičnu muziku koju su izvodile četiri devojke u kombinaciji 2 violine, jedna viola i jedno violončelo. :-)

Friday 11 June 2010

302. dan

Mislila sam da me sutra niko neće naterati ni dvocevkom uperenom u glavu da promolim nos napolje na predviđenih 36 stepeni koji će biti izmereni u debeloj hladovini Košutnjaka, ali avaj...
Mojoj drugarici se ide na Prvi beogradski festival hrane i pića, te eto razloga da se laktamo sa pomahnitalim narodom ne bi li se očešale za kakvu degustaciju.
Upravo sam iščitala šta, ko, kome i tako to ovog vikenda na Kalemegdanu i konstatovala da ne bi bilo loše da se ogrebem bar za neki suši.
Da li je potrebno da pomenem da se muški mame da dođu, jer će biti u prilici da na veeeeelikooooo LED ekranu gledaju tekmu Srbija-Gana. :-)
I pride za sve zainteresovane potencijalno krljanje sa VIP (koji shit naziv) zvanicama.
To vam sve traje u subotu i nedelju od 12:00 do 20:00, pa ako nemate ništa pametnije, trk na Kališ.
Ne treba zaboraviti da je ufur DŽ, a što je DŽ i onom sa nebesa plavih je drago. :-))

Thursday 10 June 2010

301. dan

Često se ne sećam šta sanjam, međutim, kada sam se jutros probudila bila sam prijatno iznenađena.
Naime, tu i tamo sanjam "vlažne snove", što je i logično jer se iz podsvesti bunim zbog svog celibata.
I sanjam ja tako sebe sa jednim muškarcem koga inače poznajem i za koga se može reći da je privlačan.
Normalno, neću to da mu kažem, da ne shvati čovek pogrešno pa da se uplaši i pobegne, misleći da mora da se "dokazuje" da se ne bi obrukao, hahaha.
A ono, možda bi i pristao, pa bih ja pobegla, ko će ga znati.
Ova priča baš i nema neku naročitu poruku, osim da hormoni šibaju u glavu i da je to to.
Pošto su želje jedno, a ograničavajući faktori nešto drugo, neka ostane on u snovima. :-D

Wednesday 9 June 2010

298. dan - 300. dan

Drugari, ja ne znam kako vi podnosite ove visoke temperature, ali ja nikako.
Mrzim bre vrućinu i to kad se cedim ko mokra čarapa.
Otprilike mi onda i mozak funkcioniše kao da sam prethodno "opaljena" tom neoceđenom čarapom u glavu.
Tek negde oko 10 uveče ja živnem.
Em se oseća svežina, em naprskali komarce, pa ih sad bar ima u manjem broju, ako ništa drugo.
A život čine male stvari.
Tako sam si napravila čaj od jasmina, koji sam pribavila posle milion godina.
Bio mi ćef da ga ne kupim kod Kineza u bloku 70 u onim štrokavim radnjama, pa sam se načekala prilike da ga maznem iz inostranstva.
Usput grickam engleski keks, navodno handmade.
Pojma nemam, liči na pravi, dobar je i sad ne mogu ljudima da pravim besplatnu reklamu pa da kažem čiji je. :-))
Inače, neopisivo se "radujem" Svetskom fudbalskom prvenstvu i činjenici da će na sve strane da budu postavljeni LCD i plazme gde trčkaraju reprezentativci i gde muški "svršavaju" kolektivno na svoje ljubimce.
To je jedna od stvari koja mi nikada neće biti jasna.
Identifikovanje sa reprezentacijom, čoporativno urlikanje i verovatno po neki srčani udar od prevelikog uzbuđenja.
Zato kladionice sada trljaju šape sigurno.
Promet će im biti na zavidnom nivou i gomila besposličara će "korisno" i "konstruktivno" da potroši svoje vreme i pare koje nikada nisu ni zaradili.
Danas sam čula spiku jedne osobe koja kaže da je za nedelju dana sa još 2 osobe zaradila 2.000 evra na uloženih oko 300 i da je sve te pare potrošila na društvo i muziku u Skadarliji.
Eto, palo s nebesa plavih, pa “tako treba” i da se spiči.
Da li se i vi kladite i verujete da će da vas “ošine” sreća?
Odnosno, još bolje pitanje, da li poznajete nekoga ko živi od klađenja?
Meni je vreme da se iskrcam sa ove lokacije i da pročitam bar neki članak koji ste pisali u međuvremenu.
Da se ne zaboravimo. :-)

Sunday 6 June 2010

294. dan - 297. dan

Ima već određen vremenski period da sam se u dobroj meri odvojila od praćenja političkih i ostalih dešavanja na dnevnom nivou.
I nekako mi to prija.
Više ne gledam i ne čitam naslove u novinama koji su zastrašujućeg i apokaliptičnog karaktera.
Složićete se da je toga najviše.
Kao da je sve usmereno ka uterivanju straha i širenju, tj. propagiranju svakakvih užasa.
To je mene počelo veoma da guši u poslednje vreme, pa sam zato to i batalila.
Svejedno, bio mi je zanimljiv članak koji sam pročitala u današnjim Večernjim novostima.
Dakle, novi "biznis" koji je za nas nov, jer nemamo pojma o tome.
Ljudi nude usluge umivanja, pranja zuba i sl. kineskoj radničkoj klasi koja krmeljiva čeka u redovima da uđe u prevozna sredstva koja ih voze do njihovih konc-radnih mesta.
Da li ste zapazili u koliko sati ujutru te žene ustaju i koliko svaka od njih kilograma tegli na svojoj grbači.
Prosek "umivanja" je 28, prosečno umivanje "vredi" 10 američkih centi, što znači da dnevno zarade manje od 3 dolara.
Tuga, jebote, tuga.
I sve to rade kao dopunski posao, jer na "redovnom" državnom poslu zarađuju mnogo manje novca, tj. samo 55 dolara za mesec dana.
Praktično uopšte ne spavaju, jer vremena za san - nema.
I sve to - samo da ne bi crkle od gladi.
Šta mislite kada će ovako nešto da stigne kod nas?
Da li smo mi već do te mere sjebani da ćemo poći ovim putem?
Koliko ljudi je već primorano na nešto slično ovome, tj. malo drugačije zapakovano?
Pre nekoliko dana na jednom mestu ušla je jedna žena koja ima preko 70 godina i pitala je da li za nju ima posla koji bi obuhvatali čišćenje radnih prostorija.
Posla nema.
A od čega da žive oni koji nemaju ništa, a imaju puno godina?
Ko prodaje Deltine sladolede?
Sve sami omladinci i studenti koji imaju 65+ godina!
Šta čeka sadašnje mlađe generacije?
Na koji način da obezbede svoju starost?
Odnosno, pitanje je, od koga i kako ukrasti, pošto je to i dalje jedina solucija u našem društvu, da jednoga dana kada budete stari ne kopate po kontejnerima!
Svi vi koji ćete za 20 ili 30 godina da sklopite oči, pitajte se zašto ste ćutali kada niste trebali smeli da ćutite!
Svi vi koji imate 20 ili 30 godina pitajte se zašto ćutite, jer jednog dana vaš glas neće vredeti ništa!

Wednesday 2 June 2010

279. dan - 293. dan

Ne može čovek a da ne primeti evidentnu razliku između srpskog i mađarskog pandura na grani.
Ovo se ne dešava u vreme hiperinflacije, već konkretno 26. maja 2010. g. na Horgošu.
Ulazi kurčeviti srpski pandur da šmekne gomilu u busu.
Istom prilikom treba da ispečatira pasoše na licinom mestu ili u kućici.
Jedan rmpalija sirove njuške i prekog pogleda baca svoje oštre farove.
Obraća se prisutnim putnicima rečima „tople“ dobrodošlice:
„Sedišta moraju da budu primaknuta!“
Sieg Heil! Heil Herr Fuehrer!
To bi bio „pravi“ pozdrav za dotičnog.
U jebote, na trenutak pomislih, ovde će da protrči konjica, sine!
I onda pređe prstima, palcem i kažiprstom desne ruke po uglovima usana, prebacujući donju usnu iznad gornje.
Ko da se sprema nešto „važno“ i opet „umno“ da kaže.
U ruci nosi pečat datumar i kreće.
Izdrkavački prilazi svakom putniku.
Zatim otvori pasoš gde je fotka i oni „neophodni“ biometrijski podaci.
Onda prostreli čoveka pogledom u trajanju od nekoliko sekundi.
Valjda ima tako „prefinjeno“ oko da prepozna kakvog kriminogenog i/ili problematičnog tipa.
Sve vreme vodič grupe trčkara za njim kao posilni.
Asistira mu.
Takva je naša panduracija.
Ne može više od jedne stvari da radi „kvalitetno“.
Rezultat je da je sve pasoše koje je naknadno odneo na „proveru“ nabacao na gomilu, tako da je vodiču trebalo 15 minuta da nam ih podeli nazad.
Onda sledi pravo osveženje.
Prijatno iznenađenje.
Ušao mađarski pandur, onako fino i nenametljivo.
Pasoše je pokupio, slažući ih redom, „slika na sliku“ i odneo ih u kućicu.
U rekordno kratkom roku su se pasoši „vratili“ ispečatirani (u office-u).
Sve u svemu, vodiču je trebalo 2 minuta da ih podeli putnicima, jer kojim redosledom ih je pokupio, istim takvim ih je i vratio.
Hoću da kažem da će naši panduri uvek ostati ono što i jesu – stoka bezrepa!
A sada da olajavam malo i vodiča i putnike.
Naime, na putu za Prag, u ranim jutarnjim satima smo stigli u Bratislavu.
I sad, tamo smo trebali da vidimo prema programu putovanja Bratislavski dvorac.
Međutim, kako je svaka agencija kod nas pomalo ili malo više folirantska ili ti prevarantska, tamo tek saznaš da se to mesto renovira i da ćeš kurac da ga vidiš.
Da li je potrebno da pominjem da su oni to znali i kada su tu stavku stavili u program obilaska na putovanju?!
Drugo, da ne pominjem kako samo iznenadna kiša utiče na promenu plana, jer valjda smo svi toliko medeni i od šećera pa ćemo da se istopimo.
Taj deo se odnosi na priču da je osim dvorca bilo predviđeno još nekoliko lokacija po planu.
No, nema veze, pomislim, neću da mi to kvari doživljaj, nego u neki kafić koji je otvoren oko 8 ujutru pa kad stane kiša malo skitnje po ulicama.
Tako je to i bilo.
Ali meni je ipak već proradio popizditis.
„Vrhunac“ sam doživela kada su se 2 klinke izgubile u Bratislavi, pa je onda vodič otišao da ih traži.
Tako smo kasnili sa dogovorenim vremenom nastavka puta za Prag nekih pola sata.
Dakle, cela grupa čeka 2 klinke koje ne znaju gde im je dupe, a gde im je glava.
I konačno, kada ih je priveo do autobusa, one mrtvo-’ladno ulaze u bus i ćute ko pičke.
Ne pada im na pamet da se izvine grupi koja samo njih čeka.
Sad kako kao što znate ja ne ćutim, čim je krenuo bus, ja odem do vodiča i kažem mu da smatram da mora oštro da skrene pažnju putnicima da se ovakve stvari ne ponavljaju.
Plus da naglasi da čekanja više neće biti i da će svako da nastavi put kako zna i ume, jer je nedopustivo da cela grupa „trpi“ zbog bilo čijeg neodgovornog ponašanja.
I on to i uradi, naravno na svoj način, što je i okay.
Mi smo prost narod i mi nemamo kulturu putovanja.
Zapravo, kada ste u grupi, prilagođavate se okolnostima, a ne čekate da se svi ostali prilagode vama.
I tako, pošto sam sišla sa spratnog dela gde sam sedela, kenjam ja malo sa ljudima u donjem delu busa, kad odjednom na mene se izbeči matori kreten:„Gde vi sedite?“
„Sedim na spratu!“
„Onda se vratite, sedite i ćutite!“
„Da nećete vi možda da mi kažete šta da radim?“
„Slušaj ti, je l’ ti vidiš da svi ćute, samo ti pričaš i buniš se nešto!“
Pošto je prešao na ti i već počeo da mi se unosi u lice, i ja sam postala prilično bezobrazna, tj. neprlično bezobrazna.
„Da nećeš možda ti da mi kažeš kad ću da ćutim, a kada ću da govorim?!“
„Sad ću ja da zovem vodiča pa će on da te natera da sedneš na svoje mesto!“
„’Ajde, ustani, zovi ga, da vidim ko će ovde mene na šta da natera!“
„Šta ti misliš da si kulturna, a ovako mi se obraćaš!“
„Obraćam ti se kako si zaslužio svojim ponašanjem i rečnikom da ti se obraćam!“
Bila sam beskrajno odvratna, to je činjenica.
Posle toga je umukao.
A ja sam nastavila da pričam sa ljudima dok se meni i njima pričalo.
I tako, pomislim, u pizdu materinu, baš je lepo počelo sve.
No, brzo sam zaboravila na tu neprijatnu epizodu i nisam se vraćala na to.
Posle je dotični bežao od mene kao đavo od krsta.
Naravno, u ovom članku obrađujem te „crne bisere“ sa putovanja.
Nemojte shvatiti pogrešno, nisu oni ni toliko bitni, niti su prevagnuli u nekom opštem utisku, ali samo želim da podelim i te momente sa vama.
Za samo pisanje o Pragu i izletima van Praga, to tek treba da pripremim.
Treba mi vremena da mi se slože utisci i da fotke povežem sa nekim konkretnim pričama.
Trenutno razmišljam da li da napravim blog koji bi bio posvećen putovanjima.
Zato sada preskačemo taj deo i nastavljamo sa biserima.
U povratku smo kasnili 3.5 sata.
Odnosno, autobus kojim smo doputovali je pretio da će da crkne, pa je vozač odlučio da ne krećemo na put.
Tako je bilo potrebno da se dofura novi bus iz BG-a i da nas pokupi iz Praga.
E, sad, vodič je već u večernjim satima, pred sutrašnji polazak natrag obavestio ljude da mesto u 9 ujutru krećemo u 10.
Sutradan kreće standardna srpska priča koja se zasniva na onome kad šipčite negde i pitate: „Koliko još ima?“, „vođa“ odgovara: „Još malo!“
Dakle, mi smo 3.5 sata čekali na recepciji bus koji tek što nije stigao.
Tu je moja glavna i jedina zamerka – zajebavanje putnika.
Jer, to je moglo da se uradi drugačije.
Kažeš ljudima, radite šta hoćete, vratite se do 14:00 i polazimo.
Međutim, nije bilo tako.
Tako su neki predreždali na recepciji, a neki su se vratili u sobe da čekaju.
I sad, možeš misliti, vodič kaže kako će on njih da pozove da siđu kad dođe bus.
Dođe taj jebeni bus posle već pomenutih 3.5 sata čekanja i mi polako ukrcavamo bagaž i sami sebe.
I sad vodič kaže, ključevi od soba tih i tih nisu vraćeni, a karte nisu razdužene.
Šta se ispostavilo?
Ne da ključevi nisu vraćeni, nego ni ljudi koji su u tim sobama uopšte nisu u busu.
Oni sede u sobama i čekaju da im procveta limun žut.
I sad on opet ide po njih i mi opet čekamo...
Karte koje sam pomenula se odnose na tramvajske karte, gde je svako zadužio po jednu kartu pri dolasku.
Svrha je bila da se transportujemo do centra Praga dok ne zamenimo evre za češke krune, a obaveza je bila na kraju da ih vratimo, bilo u naturi, bilo da ih platimo.
Eto, bilo je i ljudi koji su to jednostavno „zaboravili“.
Konačno, izlaze prvo jedan par nadobudnih klinaca iz soba, i ja krećem da zajebavam kako sada treba da plate turu pića za ceo bus, jer ih čekamo, a oni me gledaju u fazonu – ma, ko vas jebe.
Dalje, one zabludele starije tinejdžerke koje su se pogubile i u Bratislavi su imale objašnjenje da nisu znale???? kada treba da siđu, jer ih vodič nije probudio, tj. one nisu čule kako im on lupa na vrata.
Ja sam samo prokomentarisala da ovo nije ekskurzija i da im on nije razredni starešina.
No, dobro, tu se negde završavaju te stupidne situacije koje se tiču ovog putovanja.
Naravno, bilo je potrebno da putnici bar 5 puta provere da li imaju kod sebe pasoše, jerbo se kod nas dešava da ljudi krenu bez pasoša za Srbiju.
To bi tek bilo opštenarodno veselje.
Još nekoliko tipova.
Mađari su žešći lopovi, naročito na Molovim pumpama.
Odnosno, vrlo je nepoželjno bilo šta plaćati u evrima, jer kurs po kome oni računaju evre za forinte je katastrofalan.
Po definiciji, za svakog lopova, turista je ovca, pitanje je samo ko pristaje na koliko šišanje.
To se posebno odnosi na praške menjačnice koje imaju u velikom broju lopovski kurs evra za češku krunu i imaju foru za „large amounts“ i „small amounts“ + je ekstra sitnim slovima napisana procentualna provizija za „buy“ varijantu.
Mene je jedna pokušala da prevesla, a onda sam morala da joj ljubazno prozborim: „Don’t fuck with me!“ :-D
Protected by Copyscape Plagiarism Check Tool
Related Posts with Thumbnails